Obožavam intervjue. Draži su mi čak i od najljepših chick lit ljubića s finim krpicama, jer portretiraju realne ljude. Daju nam uvid u neke skrivene djelove njihove psihe, intime i bitka. Opčinjena tim štivom, oduvijek sam sanala da ću jednom, negdje, imati priliku intervjuirati velike ljude.
Nije mi dugo trebalo da shvatim kako se veličina ljudi ne mjeri njihovom popularnošću, sjajnim, lijepim stvarima ili debelim bankovnim računima. Veliki ljudi su veliki zato jer imaju sposobnost i kapacitet promijeniti vam život. Neki slučajno, neki namjerno, neki jednom, a neki u kontinuitetu – ali najčešće vam ga promijene zauvijek.
Ovdje ćete čitati intervjue s ljudima koji su MENI promijenili život. Ako ih ne znate ili vam se ne sviđaju, baš me briga.

Igor Berecki Doc je doktor. S velikim D. Pedijatar, čak što više.  Čovjek. Intelektualac.  Voli klince (očito), pse, crtanje, pivu, hranu i muziku. Jedan od onih koje se voli. Ne spada u kategoriju „Ili ga voliš, ili ne podnosiš“ jer njega ne možeš ne podnositi. Uživo ga još nisam imala prilike gnjaviti pa ne mogu o fizičkoj energiji koju emitira, ali ova koju „pušta internetima“ je toliko jaka da ti se zauvijek ureže u srce. Pametan, britak, odmjeren, direktan kad treba i dimplomatičan kad mora, Igor je veliki čovjek koji je prije svega prijatelj i koji bez zadrške dokazuje tu tvrdnju svakodnevno.

Moj je život promijenio jednom naoko bezazlenom porukom, koja je stigla kao odgovor na još bezazlenije pitanje . Nije važno što je rekao, ili kako je to rekao. Poanta je u tome da je odabrao baš taj trenutak i da mi je svojim rječima otvorio neke prozore i perspektive. Ili jednostavnije, bio je tu kada ga nitko nije zvao, ne zato jer je morao, nego zato jer je to nešto što rade ljudi. Prijatelji.

(ilustraciju sam mu maznula s profilne na Fejsu)

1. Tko je zapravo Igor? Kada skineš masku (pun intended) i ostaneš sam sa sobom, što osjećaš, kako bi se opisao?

Ne znam tko je zapravo Igor, ali se neprestano trudim to saznati. U trajnom procesu upoznavanja samoga sebe, Igor me je preko nekoliko puta uspio iznenaditi onime što sam o njemu otkrio. Nije uvijek bilo ugodno iznenađenje, da se razumijemo <evil laugh>. Ipak, većinom sam samome sebi super i zadovoljan sam duhom, tijelom i intelektom kojeg posjedujem. Općenito, za mene boljeg od mene nema. Duboko u sebi pretpostavljam da mogu biti još i bolji, ali nisam uvijek siguran da imam volje potruditi se za to.
Skidanje maske – i općenito, full monty skidanje – ostavljam za kućne uvjete, jer baš nije lijepa scena za gledanje. Sa sobom skoro nikada ne ostajem posve sam: ili se odmah po dolasku kući uštekam na Internet pa se družim virtualno, ili uštekam gitaru u pojačalo pa se družim s bluesom, rockom i domoljubnim opusom MP Tonsona, ili se moja tri psa bace na mene pa se družim s normalnim živim bićima.

2. Davnih dana si položio Hipokratovu zakletvu i podredio svoj život spašavanju tuđih života. Mogu samo pretpostaviti koliko truda, odricanja, stresa, pa i tuge, nosi taj posao, naročito kada ti je profesija spašavanje malih ljudi na samom početku njihovih života.
   Odakle uopće taj poziv i jesi li ikad požalio?

Požalio sam nebrojeno puta, ali važnije je to što sam puno više puta osjetio nemjerljivo snažnu satisfakciju zbog bavljenja tim poslom. Sve što si nabrojala jeste posve točno: i uloženi trud, i odricanje, i stres, pa i tuga. Ali emotivna i duhovna satisfakcija („…i novčana, i novčana!“ – viču zajednljivi glasovi iz publike) je toliko velika da sam shvatio kako moj poziv traži puno više odricanja, a donosi puno više tuge i stresa mojoj obitelji i prijateljima nego meni samom. To je kao ona rečenica koju na Internetu netočno pripisuju Zoranu Radmiloviću (ali i Einsteinu, Gandhiju, Tesli… ): „Kada umreš, ne patiš ti, nego ljudi oko tebe; isto je i kada si glup“. Tako je i s mojim pozivom: meni je on super i nije mi ni težak ni stresan. A drugi neka pate; sorry but jebiga, ali medicina je moja prva ljubav.
A odakle uopće moja želja da postanem liječnik? Oduvijek sam se bavio medicinom, od prve muhe kojoj sam amputirao krila i noge. Svoj nadimak Doc (i izgovara se tako kako se piše, sa „c“) nosim još od vukovarskog ranog djetinjstva kada sam se s mojim vršnjakinjama igrao doktora 😉
Ako ćemo ozbiljno (iako pojam „ozbiljno“ kod mene baš i ne funkcionira uvijek), postao sam liječnik zbog „Politikinog zabavnika“. I zbog mnogih drugih časopisa i knjiga uz koje sam odrastao. U njima je bilo zapisano Znanje, kroz njih se promovirala znanost, postavljana su zanimljiva pitanja i pružani su pametni odgovori iz područja kemije, biologije, medicine, fizike, geologije, astronomije… Ja sam ih nemilice gutao i nikada ih se nisam zasitio. Samo sam u jednom času iz popularno pisane literature neprimjetno prešao na stručnu, a nakon nekoga vremena je posve prirodno došla želja da sve to što sam pročitao pokušam korisno upotrijebiti i praktično primijeniti. Medicina se vjerojatno sama od sebe nametnula kao područje u kojem sam sve naučeno mogao najbolje iskoristiti, a pritom nastaviti čitati, učiti i saznavati.

3. Svi smo barem jednom u svojim profesijama doživjeli neki trenutak koji je bio breaking point; odrastanja, sazrijevanja, odustajanja, ili jednostavno nekih većih promjena koje su nas odredile za sljedeću fazu naših života. Koji je bio tvoj najznačajniji i zašto?

Iz Vukovara, koji je te 1976. bio prelijepa ravničarska palanka, mirna, tiha i mirisna kao veličanstveni Dunav uz kojeg leži, preselili smo u Osijek, u pulsirajuću urbanu i živahnu jednog industrijskog grada u zamahu. Odjednom, u par tjedana i mjeseci, prekrio me kulturološki i mentalni tsunami novih i beskrajno zanimljivih stvari: nova sredina, nov ritam života, polazak u srednju školu, novi prijatelji koji pričaju o novim stvarima i s koji dijelim iste široke interese, nova glazba (da, tada je došao Novi val!), stripovi (da, tada je došao Novi kvadrat!), koncerti i – djevojke. <3 😉 Opalio me život urbanog srednjoškolca u svoj svojoj punoći. Čudesnom slučajnošću, u školi sam ostao primjeren barem po učenju: većinu razreda sam završio s pohvalnicom nastavničkog vijeća zbog uspjeha u učenju i s pismenim ukorom pred isključenje zbog lošeg vladanja.
Danas, četrdeset godina poslije, više nema Novog vala ni Novog kvadrata, nema više ni industrije u Osijeku, a sve manje ima i onih prijatelja s kojima sam tulumario. Bogami ima i manje djevojaka mojih godina 😉 Međutim, životni stil, tempo i širina interesa koje sam u tim godinama usvojio promijenili su me zauvijek i još me nisu napustili.

4. Otkako te poznajem, imam osjećaj da tvoj (radni) dan traje 40-ak sati. Radiš, dežuraš, volontiraš u azilu za pse, sviraš, skiciraš i crtaš, skupljaš pive, putuješ i fotkaš hranu i u svemu tome si u pravilu online 24/7 gdje svako malo napišeš neki kvalitetan (socijalni, politički, znanstveni) članak ili osvrt. Jesam li nešto zaboravila? Kako, pobogu, sve to stigneš, odakle ti energija?

Energija pokreće čovjeka da se bavi stvarima koje ga zanimaju, a one mu daju energiju da se njima nastavi baviti. To je mentalni perpetuum mobile kojega tijelo neminovno nauči slijediti i slušati. Imam dvije, vjerojatno genetski predisponirane, komparativne prednosti pred ljudima koji imaju premalo vremena – ja sam fast reader (jako brzo čitam i lako usvajam pročitano) i short sleeper (dovoljno mi je 4-5 sati sna dnevno da bih posve normalno funkcionirao). Nakon 24-satnih dežurstava ne legnem spavati; ima toliko toga što još želim i trebam obaviti, a i nije fer prema meni dragim ljudima i životinjama s kojima nisam bio prethodna 24 sata, a sada bih kao trebao doći s posla pa ih još natjerati da čekaju dok se ne naspavam. Osim toga, na Facebooku nikada ne spavaju oni kojima neodložno moram dokazati da nisu u pravu  😀

5. Pričaj mi o ljubavi. Objasni ljudima da sam zaista u pravu kada tvrdim da ljubav i jedino ljubav sve (nas) pokreće 😀

Ljubav je samo biokemijski proces osjećaja zadovoljstva u mozgu uzrokovan izlučivanjem pogodne kombinacije neurotransmitera. Biraj! ‘Oćeš feromone, ‘oćeš dopamin i serotonin, ‘oćeš adrenalin i oksitocin. Njihov uzajamni odnos stvara nama, visokorazvijenim primatima, ugodu o kojoj smo genetski i strukturalno ovisni. Iz te neurokemije izvire sva naša težnja za ljubavlju, nježnošću, seksom, hranom, pićem, udisanjem mirisa benzina, glazbom, dobrom beletristikom, pobjedom u tučnjavi, nikotinom, narkoticima…
Da, zaista, ljubav nas pokreće.  B-)

6. Gdje si bio ’91? Zašto si u ’16. i dalje u Hrvatskoj? Stalno „pizdimo“, žalimo se, bitchamo o vladama, svaki dan u makar nekoliko postova kritiziramo ovu državu ali i dalje smo tu. Ja znam zašto ja još uvijek nisam otišla, ali me eto baš zanima zašto si ti i dalje tu, obzirom da itekako spadaš u kvalitetan kadar i u jedan od top mozgova (prikladnih za „odljev“)?

U trenutku kada je na ovim jadnim blatnjavim brdima Balkana krenula pucati i raspadati se bundeva „bratske države“, a gladni političari se otimati za šaku bundevinih koštica iz njene trule utrobe i slati narod da se u ime viših ciljeva uzajamno pokolje, ja sam još 1990. imao sve papire i dogovoren posao da počnem raditi kao liječnik u SAD, na Floridi. Bio sam svježe oženjen, još bez djece, pred nama cijeli svijet. A onda mi se dogodilo domoljublje, bolest za koju ima samo dva lijeka: ili pogineš za domovinu, ili vidiš kakvu državu dobiješ umjesto one za koju si se trsio, pa ozdraviš. Tako sam, uz misao da će rat brzo proći a Amerika može čekati, postao dragovoljac. Međutim, kako znamo, niti je brzo prošlo, niti je Amerika čekala: po ratištima sam glumio Johna Ramba i Batu Živojinovića do ’95., a naše američke radne i boravišne vize su zauvijek poništene istoga časa kada je počeo rat u Hrvatskoj.
Zašto sam i dalje tu, iako o ovome što imamo od države zaista nemam dobro mišljenje?  Valjda zato da mi se ovo sve ureže u pamet jednom zauvijek. Da se strogo kaznim što se nisam cijepio od domoljublja dok je bilo vrijeme.
Pouka? Cijepite se; cjepiva zaista djeluju, a izazivaju manje nuspojava nego što je smrt za domovinu.

7. Kakav je Igor otac? Gdje si u odgoju u odnosu na svoje roditelje i koliko je opće naš odgoj i ono što nosimo „od doma“ važno ili nevažno u odnosu na vrijeme u kojem živimo i odgajamo našu djecu?

O tome kakav sam otac, naravno, treba upitati moje kćeri. Jer, kako sam već istaknuo, ja sam sebi baš super i najbolji. A svoje sam kćeri odgajao na način da sam pokušavao slijediti odgojne stavove i metode mojih roditelja – posebice oca – koji su bili fleksibilni, liberalni i napredni. Tjerali su me van iz kuće na dvorište među vršnjake, učili me kućnim poslovima, poticali moju ljubav za crtanjem, natrpavali me knjigama svih vrsta i žanrova, slušali i kupovali ploče Plattersa, Elvisa, Beatlesa i Stonesa još tamo 1960-ih. Sve što trebam znati o životu naučio sam u dnevnoj sobi, kuhinji i na dvorištu mojeg djetinjstva. Isto to sam pokušao prenijeti svojim kćerima.
Djecu se jedino može odgojiti osobnim primjerom, i ne vrijedi im puno pričati i propovijedati. Djetetov karakter i obrasce ponašanja možete oblikovati do 6. ili 7. godine; poslije toga postaju – koliko god bili maleni i neiskusni – formirane ličnosti koje nećete moći bitnije promijeniti nikakvim govorancijama, a još manje kažnjavanjima. Dakle, preostaje vam u prvih 5-6 godina njihovog života usaditi im sve ono što mislite da je dobro. Obzirom da su tada još jako maleni, nema svrhe puno pričati: ionako vas neće razumjeti niti imaju sposobnost koncentriranog praćenja duže od 3-4 rečenice. Stoga im jedino možete pokazati. Pokazati kako se voli ljude, kako se živi i radi pošteno, kako se pristojno jede. Pokazati im da se ne tuče žene i slabije, da se u radu može uživati, da je glazba lijepa, a knjiga i pisana riječ otvara vrata u rajske svjetove. Roditelj s cigaretom u zubima nema moralno pravo propovijedati štetnost pušenja. Roditelj koji neprestano kritički propituje samoga sebe, sve nametnute dogme i lažne autoritete, svojim će primjerom od djece stvoriti mlade ljude sposobne za samostalno i razumno razmišljanje.

8. Kakav si bio kao dječak? O čemu si sanjao? Je li ovaj (tvoj) današnji svijet ispunio tvoje dječačke snove?

Kao dječak sam bio ružan, klempav i mršav. U dobi od 4 godine imao sam najvećeg pišonju u ulici među mojim vršnjacima; dan-danas mi je takav.
Kao dječak sam sanjao da ing. Milivoj Jugin na crnobijelom televizoru prenosi moj let do Mjeseca (ovo je rečenica koju će shvatiti malo tko mlađi od pola stoljeća). I kako Michaelu Debakeyu pokazujem svoje nove tehnike operiranja na otvorenom srcu (a i ovo je jedna takva rečenica). Sanjao sam jednu Lidiju iz VIIIb razreda, jer je prva od svih cura imala sise, a sredinom 1970-ih se nisu nosili grudnjaci. Sanjao sam da je Keith Richards dobio infarkt početkom koncerta Rolling Stonesa na turneji 1973., a ja iz publike uskočio, uzeo gitaru s njegovog beživotnog tijela, namignuo Jaggeru i odvalio početni riff za „Brown Sugar“.
Jesu li mi se snovi ispunili? Kako je svima poznato, program „Apollo“ je ukinut, ja sam postao pedijatar a ne kardiokirurg, Lidija se udala za nekog mangupa, a i Keith Richards je četrdeset godina poslije još uvijek živ. Jebiga…

9. Koliko si zadovoljan svojim životom; kad se okreneš i pogledaš unazad, koliko bi (bi li opće) stvari mijenjao? Znam da si svestran, kreativan i aktivan – je li „to to“ ili imaš još ambicija, snova, neostvarenih želja?

Nikada nisam posve zadovoljan onim što sam učinio u životu. Ali nikada nisam ni nezadovoljan onim što sam učinio. Vještina sretnog življenja vjerojatno i jeste u umijeću održavanja samoga sebe u ravnoteži između osjećaja da je sve u redu i osjećaja da se to još može poboljšati. Kako se ono kaže – „budala ni na klozetu nije gladan“, tako nekako i ja živim svoj život: da me se zatvori u potpuno izoliranu praznu kutiju, u mrak i bez zvuka, imao bih u glavi toliko započetih ideja i misaone zanimacije da mi ne bi bilo dosadno godinu dana.
Nerijetko imam otvoreno po nekoliko mentalnih ili stvarnih „projekata“, ideja i želja koje me ujutro podižu iz kreveta i navečer sruše u njega. Na mene se mahovina teško može uhvatiti.

10. Nismo ni ja ni ti nešto pretjerano religiozni, ali često se u raspravama i razgovorima okrznemo o duhovnost. Gdje je duhovnost u tvom životu i koliki značaj zauzima? U što opće vjeruje Igor Berecki?

Igor Berecki vjeruje u Igora Bereckog. U to da je sva njegova prošlost, sadašnjost i budućnost u njegovim rukama i ovisi samo o njemu. Vjeruje u prijateljstvo, milosrđe prema slabijima, emocije među ljudima, u ljubav koja prelazi razine čiste biokemije i neurotransmitera. Moja duhovnost nije religijskog, nego posve artističkog tipa: osjećam vrhunaravni blagoslov u zvucima dobre glazbe, u pogledu na slikarsko platno čiji sadržaj me dodirne, u gledanju psa koji trči preko mokrog travnjaka, u kičastom zalasku sunca iza pješačkog mosta na Dravi, na u osjetu glatkoće i mirisa gole kože žene koja se u snu sklupčala uz mene.
Vjerujem u realnost i činjenice, u stvari koje imaju mjerljiv, materijalan, statistički značajan i provjeren uzrok i dokaz. Vjerujem i da ima i onih nemjerljivih, nematerijalnih stvari kojima još uvijek ne znamo uzrok i nisu nam dokazive. Ali vjerujem će da jednoga dana biti.

11. Tko su ti uzori i idoli, što te inspirira da budeš bolji i da uvijek rasteš i napreduješ?

Moji idoli i inspiracije, kao i ono čemu se me inspirirali i naučili, randomiziranim redoslijedom:

– moji psi                           = kako se radovati životu uvijek i iznova
– opet moji psi                  = kako bezuvjetno voljeti
– moj otac                          = haiku-komunikacija (kako u 17 slogova izreći sve što treba)
– moj pajdo Vinko           = kad nagaziš minu, lezi na nju; ako već pogibaš, ne moraju i ljudi oko tebe
– Keith Richards              = kako dječački uživati u tri ista akorda na gitari i nakon što ju sviraš 60 godina
– hrvatski političari         = što ne želim biti ni postati u životu

12. I za kraj ove runde (jer nikad ne znaš što će mi sljedeće pasti na pamet, pa te uskoro možda opet intervjuiram) jedno potpuno opušteno i jednostavno pitanje: bez koje 3 stvari jednostavno ne bi mogao zamisliti svoj život?

Bez zraka, vode i hrane (OK, ovo je bio loš medicinski vic)  😛