Lagana, proljetna torta od limuna

IMG_4269           IMG_4262

Sastojci:

Biskvit:

  • 5 jaja + 2 bjelanka
  • 150ml ulja od kokosa
  • 150g kokosovog brašna
  • 100g eritritola
  • ½ praška za pecivo
  • Sok i korica jednog limuna
  • Par kapi ekstakta vanilije

Krema:

  • 2 jaja + 2 žumanjka
  • 100g eritritola
  • 100g maslaca
  • Sok jednog velikog limuna (ili dva manja)

#ilovemyjob @ Kragujevac, 2017.

Spakiraš kofere, nervozno i s nestrpljenjem očekuješ dolazak autobusa ili prolazak kroz check in. Vrijeme do odredišta nikako da prođe…Ostaviš osobnu na recepciji i jedva (do)čekaš otvoriti vrata svog privremenog doma, raspakirati kofere i uvaliti se pod tuš (tuševi u hotelima su posebna kategorija hedonizma).
Navučeš čistu uniformu, dolaziš do odredišta, utapaš se u hektičnoj energiji kuhanja uživo, mirisa hrane i ambijentalne muzike koja poziva na kreiranje i ekspresiju svog maksimuma. I prije no što ugledam neko poznato lice, sjetim se svojih dana u kulinarskim boxevima, ludila panike, stresa i nevjerojatne energije koja te katapultira u neki drugi svijet, neobjašnjiv “običnom čovjeku”. Valjda je to tako u svim sportovima i disciplinama koje od tebe očekuju displej svog maksimuma u izrazito kratkom vremenu.

Barbieri’s – jedva dočekana, prava hrvatska kuhinja

Interesantno je objaviti check in u prostoru koji je tako dugo očekivan, pa osim samog sviđanja trenutka, dobiti i hrpu upita o tvom mišljenju/feedbacku i kritici. Interesantno je i nosi golemu odgovornost jer ne komentiraš samo kao random posjetitielj već netko tko u sličnom poslovanju i lifestyle-u živi čitav život, te razumije i površinu i pozadinu i sve ono između.

image8

Uređenje:

Prema Tkalči nikad nisam mogla biti strogo objektivna, jer me od svih zagrebačkih ulica, svojom strukturom i sadržajem najviše asocira na dom i Dalmaciju. Samim time, činjenica da je restoran baš u Tkalčićevoj, već ga u startu plasira na sam vrh moje ljestvice najdražih mjesta za izlazak.

Pametno smješten pri vrhu ulice, strateški ugniježden na najfrekventnijem punktu, zlatni, minimalistički logo Barbieri’s na tamnoj pozadini fasade jasno govori da se unutra dešava nešto ozbiljno i sa stilom.

Jednostavna, bezglutenska pizza

Najdraži recepti su mi oni koji nastanu potpuno slučajno i nimalo očekivano, točno kao ovaj.

Imala sam otvorenu vrećicu kukuruznih krekera (obični, bez soli i dodataka, nešto veći od kovanice od 5 kn, Interspar) koja je ostala otvorena preko noći, čime su krekeri izgubili svoju finu hrskavost i konzistenciju suhoće. Kako ne vjerujem u bacanje hrane, a nemam kokoši kojima bi proslijedila ovu krasnu, bezukusnu deliciju, jedino logično rješenje je bilo da ih sameljem u multipraktiku i vidim što će se desiti.

IMG_1382

Kako to obično biva, tokom čekanja finalizacije jedne takve radnje, paralelno se dešava intenzivan kreativni proces razmišljanja u kojem vam misli putuju od “običnog tijesta za koješta”, preko kukuruznog omotača npr. mesnih okruglica (naravno, janjećih, jer se kukuruz i janjetina baš nekako lijepo ljube :D), pa sve do hrskavog rješenja laganog, niskokaličnog čizkejka. Životna prksa me naučila da se u tom kreativnom procesu najbolje zadržati na prvoj ideji koju vam mozak predloži (a ostale zapišete, da vam ne pobjegnu u međuvremenu), pa je odluka pala na pokušaju da od navedenog napravim pizzu.

Interview – Natalija Pavlaković

Obožavam intervjue. Draži su mi čak i od najljepših chick lit ljubića s finim krpicama, jer portretiraju realne ljude. Daju nam uvid u neke skrivene djelove njihove psihe, intime i bitka. Opčinjena tim štivom, oduvijek sam sanala da ću jednom, negdje, imati priliku intervjuirati velike ljude.
Nije mi dugo trebalo da shvatim kako se veličina ljudi ne mjeri njihovom popularnošću, sjajnim, lijepim stvarima ili debelim bankovnim računima. Veliki ljudi su veliki zato jer imaju sposobnost i kapacitet promijeniti vam život. Neki slučajno, neki namjerno, neki jednom, a neki u kontinuitetu – ali najčešće vam ga promijene zauvijek.
Ovdje ćete čitati intervjue s ljudima koji su MENI promijenili život. Ako ih ne znate ili vam se ne sviđaju, baš me briga.

Natalija Pavlaković može se opisati svime osim riječima. Nju ćete vidjeti u spektru boja, čuti u šumovima vlastitih misli, osjetiti u zamasima proljetnog povjetarca i primijetiti kada zaronite duboko u sebe. Natalija je u moj život ušla naizgled slučajno, no taj ulazak bio je itekako namjeran, potreban i planiran negdje daleko, van utjecaja naših želja i svijesti. Promijenila mi je život već pri prvom susretu i nastavlja to činiti svakodnevno. Za razliku od ostalih ljudi koji moj život obogaćuju i mijenjaju na površini, ona je to učinila (i čini) u najdubljim područjima moga bića. Kada bih morala izabrati samo jednu osobu pred kojom sam bila najogoljenija, najintimnija i najranjivija – to bi zasigurno bila upravo ona.

Smatram ju svojom prijateljicom, inspiracijom, učiteljicom i jednom od najrelevantnijih vodilja kroz život i baš zato sam s guštom odabrala upravo nju za prvi intervju u 2017.

bm

Homa, Beograd – malen, intimni osvrt

HOMA – Beograd.

15421038_10209365800716884_8360176788927238736_n

Ako vam na prvu, nakon čitanja ove dvije riječi nije zaigralo u želucu i oko srca, slobodno preskočite sljedeće retke.

Za Filipa Ćirića znam dugo. Iz medija i kuloara uvijek dolazi ista emocija u vezi njega: veličina, znanje i sposobnost. Izaziva strahopoštovanje taj čovjek.

Putevi su nam se konačno, prvi put ukrstili proljetos u Novom Sadu. Sladak je Filip. Smjehulji se, pristojan je, pokazuje mi novu liniju keramičkog posuđa za HOMA-u, a dok priča, u oku mu primjećujem plamičak kojeg sam do sada vidjela samo kod određenog sloja ljudi. Prvi put sam taj plamen vidjela u očima mog oca. Ne treba mi ni sekunda da shvatim da ovaj čovjek živi gastronomiju.

Intervju za Ljekovito bilje – najljepši intervju koji sam dala u životu

Intervju – Ljekovito bilje

ljekovito-bilje

U bilo kojem poslu, najlakše je pričati o poslu. Tu su činjenice, fakti, statistike, metode i tehnike, znanja i iskustva. Uglavnom su tako koncipirani i intervjui – zašto baš taj posao, odakle želja, kako je tekao profesionalni put i razvoj, koji su sljedeći planovi i tome slično.

Iako se znam odvojiti od ega i staviti profesionalne ciljeve u prvi plan (naravno namjerno, jer zato i radim to što radim), lijepo je kada sugovornik osim za posao, pokaže interes i za osobu iza posla, za njenu unutrašnjost, snove, intimu u neku ruku, odnosno za ono od čega je ta osoba zapravo napravljena i zašto je takva kakva je.

Hvala Sunčici Pavlić i Ljekovitom bilju na divnim pitanjima i prostoru u njihovom krasnom, zdravom časopisu. Bilo je zadovoljstvo 🙂

Tekst intervjua u nastavku:

Women Chefs League – san pretvoren u stvarnost

 

 

 

primjer1

Od danas slavim rođendane svoje dvoje djece; sina rođenog 16.10.2002. i udruge koja je rješenje o upisu u registar udruga dobila upravo danas, 16.11.2016. 🙂

Od rođenja sam, silom prilika u gastronomskim vodama. Zahvaljujući ocu koji kuhinju i kuhanje živi 24/7 i sama sam vremenom krenula u svoju kulinarsku avanturu. Od prvog dana ovog putovanja, svjedočim nepravdi i težini koju kao žena (naročito u ovoj branši) vrlo plastično osjećam i na svojoj i na koži svih kolegica.
Godinama se intimno i privatno, kao i javno i društveno, borim i zalažem za našu kuhinju, za njenu popularizaciju ne samo u svijetu već i doma, a uvijek mi je negdje u pozadini glavna misao bila na neki način olakšati  ovo putovanje i sebi i drugim ženama u ovoj branši.

(Needitirani, puni) Intervju – Elevate Srbija

Elevate interview

elevate3

U nastavku puna, needitirana verzija. Predrag mi je ovaj intervju da bih ga sačuvala samo za sebe 🙂
Uživajte!

*Kako biste opisala dalmatinsku kuhinju? Vi kao profesionalac sigurno u tome vidite mnogo više od pukog nagona za hranom. Koliko tu ima poezije? Kako biste nekom strancu koji uopšte ne poznaje taj deo sveta slikovito približili ukuse koji dominiraju dalmatinskom kuhinjom?

Pravu ste našli pitati. Ja naime čitav život oko sebe doživljavam kroz kadrove, poeziju i note. Kada mi u taj kontekst stavite Dalmaciju i otok, mogu vam pisati danima; o bojama, mirisima, okusima, ljudima, djetinjstvu i osjećajima. Dalmacija je posebna, planeta za sebe.
Zamislite najjednostavnije „jelo“ iz mora: feticu ribe pod limun. Naoko bezličan komadić ribe, pošprican limunovim sokom, začinjen morskom soli, paprom, prstohvatom origana, obilato natopljen maslinovim uljem. Sada zatvorite oči i zamislite okuse.
Sjedite na provi broda, umorni od sunca i soli, na jeziku vam plešu ribe, u hladu stabla masline, a pred vama je more, u svoj svojoj punini i slobodi.
Ili, dok žvačete taj zalogaj, osjećate kako ste opet dijete, u smiraj dana bosonogo trčite kamenom ogradom mora, dok vas zrikavci svojom pjesmom prate na zadnji uron kojeg želite odraditi skrivečki, jer vas nona već pola sata doziva sa prozora.
Ili, vrlo doslovno osjećate povijest na jeziku. Teške ranjene ruke ribara koji izvlači mrežu punu riba, žuljeve na prstima težaka koji samo naoko jednostavno obrađuje svoje masline…i njegovu ženu, koja iz pregače vadi svježu grančicu origana da mu na kraju dana začini skromno jelo, utapajući suze u snovima o nekim boljim i jednostavnijim životima.

Dalmatinska, mediteranska prehrana divna je zbog svoje jednostavnosti (da ne kažem skromnosti), a najviše se ističe okusima i to naročito soli, maslinovog ulja i aromatičnog bilja. Nema obroka u ovakvom tipu prehrane koji na jeziku ne ostavlja dojam zdravlja i nekih prošlih, jednostavnijih vremena.

Susret koji mi je promijenio život

Teško je ponekad napisati sve što želiš kada se paralelno dešava hrpa stvari koje želiš i proživjeti i memorirati i podijeliti sa svijetom. Pustimo sada novosti, London, konfuzije u glavi i ograničenja nametnuta vlastitim perfekcionizmom i ljestvicama postavljenim tako visoko da ih ni ne vidite. Sve zanemarimo u ovom trenu i dozvolite mi da sa vama podijelim vjerojatno najupečatljiviji moment moje ne samo karijere, već života.

Jill joj je ime. Ušetala mi je u ulicu i restoran malo u kolicima, malo uz pomoć štapa za hodanje prije nekoliko dana, u doba najranijeg ručka. Sjela je sa prijateljicom za stol točno ispred kuhinje, a prvi eye contact ostvarile smo nakon mog začuđenog pogleda na narudžbu koja je brojala predjela, 3 glavna jela za njih dvije i deserta uduplo (da probaju obje torte van menua koje sam napravila ovaj tjedan).
Iz prvog skena njene vizure shvatila sam o čemu se radi. Tako mirna, spokojna, uljuljana u iskreni hedonizam, okupana osjećajem potpunog pomirenja; sa sobom, sa životom i sa onim što ju evidentno izjeda iznutra, a čije posjedice skriva turbanom i širokom odjećom pod kojom se u valovima naziru prozirna koža i skoro pa ogoljene kosti. Takav zen i mir vidite samo u ljudima koji su spremni na odlazak. Onaj finalni, vječni.

Ne znam kako sam joj kuhala i čime. Nije to samo duša. Htjela sam joj čitavim svojim bićem reći da mi je žao. Da je život u potpunosti ponekad u kurcu. Da nije fer. Da ne prihvaćam objašnjenje da za sve postoji razlog i „zato“. A više od svega, da sam najiskrenije i potpuno obuzeta ultimativnim ponosom i zahvalnošću što sjedi upravo tu ispred mene i što ne samo da želi pojesti (nota bene bilo što u tom stanju terminalne faze bolesti), već i iskreno uživa u svakom zalogaju. Što je svjesno i namjerno odabrala mene i provela pola sata tražeći me po gradu jer je čitala o hrani i htjela probati tradiciju.

Jill je u mladosti (koja nije bila tako davno, iako iz pogleda na nju možete zaključiti da je proživjela stotinjak života) pisala kuharice o desertima. Htjela je vidjeti uživo kako ih radim pa mi je sporo ali odlučno ušetala u kuhinju. Ogledala se oko sebe i nalazila priče u detaljima. Sjećala se svojih momenata i uživala u modernim sastojcima koji danas zamjenjuju sve ono što je oduvijek bilo normalno, a neposredno vodilo u bolesti. Smiješila se slušajući moje priče i uživala u momentu.

„Ovo je bio jedan od najboljih obroka u mom životu, uživala sam“- rekla mi je jednostavno, bez dodatnih objašnjenja.
„Hvala ti“ – izustila je skromno i pružila mi svoju mršavu ruku, pretačući skromne ostatke svoje strasti u moju.

„This is her funerial cruise, you know…“ – šapnula mi je njena prijateljica na izlasku.

Ništa mi više nisu trebale reći, nijedna. Osjećala sam se i najmanje i najveće na svijetu u tom trenu. Mala pred golemošću tuge koja me obuzela jer je ovo prvi i posljednji put da ju vidim, golema jer nam je svemir dozvolio da podijelimo ovaj trenutak i njen posljednji ručak u Hrvatskoj.

Ne znam zašto sam ja poslana njoj, ali znam zašto ju je svemir poslao meni. Baš sada, baš pred najveći izazov u mom životu. Nema tog kritičara ili veličine pred kojom bih se nakon ovog bojala zasukati rukave i skuhati što god da me se traži.

Jill je progutala svu moju tremu i svojim posljednjim pogledom bez riječi, rekla mi „Darlin’, you got this“.

Zbogom Jill, hvala Vam <3