Interesantno je objaviti check in u prostoru koji je tako dugo očekivan, pa osim samog sviđanja trenutka, dobiti i hrpu upita o tvom mišljenju/feedbacku i kritici. Interesantno je i nosi golemu odgovornost jer ne komentiraš samo kao random posjetitielj već netko tko u sličnom poslovanju i lifestyle-u živi čitav život, te razumije i površinu i pozadinu i sve ono između.

Uređenje:

Prema Tkalči nikad nisam mogla biti strogo objektivna, jer me od svih zagrebačkih ulica, svojom strukturom i sadržajem najviše asocira na dom i Dalmaciju. Samim time, činjenica da je restoran baš u Tkalčićevoj, već ga u startu plasira na sam vrh moje ljestvice najdražih mjesta za izlazak.

Pametno smješten pri vrhu ulice, strateški ugniježden na najfrekventnijem punktu, zlatni, minimalistički logo Barbieri’s na tamnoj pozadini fasade jasno govori da se unutra dešava nešto ozbiljno i sa stilom.

HOMA – Beograd.

Ako vam na prvu, nakon čitanja ove dvije riječi nije zaigralo u želucu i oko srca, slobodno preskočite sljedeće retke.

Za Filipa Ćirića znam dugo. Iz medija i kuloara uvijek dolazi ista emocija u vezi njega: veličina, znanje i sposobnost. Izaziva strahopoštovanje taj čovjek.

Putevi su nam se konačno, prvi put ukrstili proljetos u Novom Sadu. Sladak je Filip. Smjehulji se, pristojan je, pokazuje mi novu liniju keramičkog posuđa za HOMA-u, a dok priča, u oku mu primjećujem plamičak kojeg sam do sada vidjela samo kod određenog sloja ljudi. Prvi put sam taj plamen vidjela u očima mog oca. Ne treba mi ni sekunda da shvatim da ovaj čovjek živi gastronomiju.

Intervju – Ljekovito bilje

U bilo kojem poslu, najlakše je pričati o poslu. Tu su činjenice, fakti, statistike, metode i tehnike, znanja i iskustva. Uglavnom su tako koncipirani i intervjui – zašto baš taj posao, odakle želja, kako je tekao profesionalni put i razvoj, koji su sljedeći planovi i tome slično.

Iako se znam odvojiti od ega i staviti profesionalne ciljeve u prvi plan (naravno namjerno, jer zato i radim to što radim), lijepo je kada sugovornik osim za posao, pokaže interes i za osobu iza posla, za njenu unutrašnjost, snove, intimu u neku ruku, odnosno za ono od čega je ta osoba zapravo napravljena i zašto je takva kakva je.

Hvala Sunčici Pavlić i Ljekovitom bilju na divnim pitanjima i prostoru u njihovom krasnom, zdravom časopisu. Bilo je zadovoljstvo 🙂

Tekst intervjua u nastavku:

Od danas slavim rođendane svoje dvoje djece; sina rođenog 16.10.2002. i udruge koja je rješenje o upisu u registar udruga dobila upravo danas, 16.11.2016. 🙂

Od rođenja sam, silom prilika u gastronomskim vodama. Zahvaljujući ocu koji kuhinju i kuhanje živi 24/7 i sama sam vremenom krenula u svoju kulinarsku avanturu. Od prvog dana ovog putovanja, svjedočim nepravdi i težini koju kao žena (naročito u ovoj branši) vrlo plastično osjećam i na svojoj i na koži svih kolegica.
Godinama se intimno i privatno, kao i javno i društveno, borim i zalažem za našu kuhinju, za njenu popularizaciju ne samo u svijetu već i doma, a uvijek mi je negdje u pozadini glavna misao bila na neki način olakšati  ovo putovanje i sebi i drugim ženama u ovoj branši.

Elevate interview

U nastavku puna, needitirana verzija. Predrag mi je ovaj intervju da bih ga sačuvala samo za sebe 🙂
Uživajte!

*Kako biste opisala dalmatinsku kuhinju? Vi kao profesionalac sigurno u tome vidite mnogo više od pukog nagona za hranom. Koliko tu ima poezije? Kako biste nekom strancu koji uopšte ne poznaje taj deo sveta slikovito približili ukuse koji dominiraju dalmatinskom kuhinjom?

Pravu ste našli pitati. Ja naime čitav život oko sebe doživljavam kroz kadrove, poeziju i note. Kada mi u taj kontekst stavite Dalmaciju i otok, mogu vam pisati danima; o bojama, mirisima, okusima, ljudima, djetinjstvu i osjećajima. Dalmacija je posebna, planeta za sebe.
Zamislite najjednostavnije „jelo“ iz mora: feticu ribe pod limun. Naoko bezličan komadić ribe, pošprican limunovim sokom, začinjen morskom soli, paprom, prstohvatom origana, obilato natopljen maslinovim uljem. Sada zatvorite oči i zamislite okuse.
Sjedite na provi broda, umorni od sunca i soli, na jeziku vam plešu ribe, u hladu stabla masline, a pred vama je more, u svoj svojoj punini i slobodi.
Ili, dok žvačete taj zalogaj, osjećate kako ste opet dijete, u smiraj dana bosonogo trčite kamenom ogradom mora, dok vas zrikavci svojom pjesmom prate na zadnji uron kojeg želite odraditi skrivečki, jer vas nona već pola sata doziva sa prozora.
Ili, vrlo doslovno osjećate povijest na jeziku. Teške ranjene ruke ribara koji izvlači mrežu punu riba, žuljeve na prstima težaka koji samo naoko jednostavno obrađuje svoje masline…i njegovu ženu, koja iz pregače vadi svježu grančicu origana da mu na kraju dana začini skromno jelo, utapajući suze u snovima o nekim boljim i jednostavnijim životima.

Dalmatinska, mediteranska prehrana divna je zbog svoje jednostavnosti (da ne kažem skromnosti), a najviše se ističe okusima i to naročito soli, maslinovog ulja i aromatičnog bilja. Nema obroka u ovakvom tipu prehrane koji na jeziku ne ostavlja dojam zdravlja i nekih prošlih, jednostavnijih vremena.

Teško je ponekad napisati sve što želiš kada se paralelno dešava hrpa stvari koje želiš i proživjeti i memorirati i podijeliti sa svijetom. Pustimo sada novosti, London, konfuzije u glavi i ograničenja nametnuta vlastitim perfekcionizmom i ljestvicama postavljenim tako visoko da ih ni ne vidite. Sve zanemarimo u ovom trenu i dozvolite mi da sa vama podijelim vjerojatno najupečatljiviji moment moje ne samo karijere, već života.

Jill joj je ime. Ušetala mi je u ulicu i restoran malo u kolicima, malo uz pomoć štapa za hodanje prije nekoliko dana, u doba najranijeg ručka. Sjela je sa prijateljicom za stol točno ispred kuhinje, a prvi eye contact ostvarile smo nakon mog začuđenog pogleda na narudžbu koja je brojala predjela, 3 glavna jela za njih dvije i deserta uduplo (da probaju obje torte van menua koje sam napravila ovaj tjedan).
Iz prvog skena njene vizure shvatila sam o čemu se radi. Tako mirna, spokojna, uljuljana u iskreni hedonizam, okupana osjećajem potpunog pomirenja; sa sobom, sa životom i sa onim što ju evidentno izjeda iznutra, a čije posjedice skriva turbanom i širokom odjećom pod kojom se u valovima naziru prozirna koža i skoro pa ogoljene kosti. Takav zen i mir vidite samo u ljudima koji su spremni na odlazak. Onaj finalni, vječni.

Ne znam kako sam joj kuhala i čime. Nije to samo duša. Htjela sam joj čitavim svojim bićem reći da mi je žao. Da je život u potpunosti ponekad u kurcu. Da nije fer. Da ne prihvaćam objašnjenje da za sve postoji razlog i „zato“. A više od svega, da sam najiskrenije i potpuno obuzeta ultimativnim ponosom i zahvalnošću što sjedi upravo tu ispred mene i što ne samo da želi pojesti (nota bene bilo što u tom stanju terminalne faze bolesti), već i iskreno uživa u svakom zalogaju. Što je svjesno i namjerno odabrala mene i provela pola sata tražeći me po gradu jer je čitala o hrani i htjela probati tradiciju.

Jill je u mladosti (koja nije bila tako davno, iako iz pogleda na nju možete zaključiti da je proživjela stotinjak života) pisala kuharice o desertima. Htjela je vidjeti uživo kako ih radim pa mi je sporo ali odlučno ušetala u kuhinju. Ogledala se oko sebe i nalazila priče u detaljima. Sjećala se svojih momenata i uživala u modernim sastojcima koji danas zamjenjuju sve ono što je oduvijek bilo normalno, a neposredno vodilo u bolesti. Smiješila se slušajući moje priče i uživala u momentu.

„Ovo je bio jedan od najboljih obroka u mom životu, uživala sam“- rekla mi je jednostavno, bez dodatnih objašnjenja.
„Hvala ti“ – izustila je skromno i pružila mi svoju mršavu ruku, pretačući skromne ostatke svoje strasti u moju.

„This is her funerial cruise, you know…“ – šapnula mi je njena prijateljica na izlasku.

Ništa mi više nisu trebale reći, nijedna. Osjećala sam se i najmanje i najveće na svijetu u tom trenu. Mala pred golemošću tuge koja me obuzela jer je ovo prvi i posljednji put da ju vidim, golema jer nam je svemir dozvolio da podijelimo ovaj trenutak i njen posljednji ručak u Hrvatskoj.

Ne znam zašto sam ja poslana njoj, ali znam zašto ju je svemir poslao meni. Baš sada, baš pred najveći izazov u mom životu. Nema tog kritičara ili veličine pred kojom bih se nakon ovog bojala zasukati rukave i skuhati što god da me se traži.

Jill je progutala svu moju tremu i svojim posljednjim pogledom bez riječi, rekla mi „Darlin’, you got this“.

Zbogom Jill, hvala Vam <3

Foto: Tomislav Mačković

Godinama sam odbijala pripadati kuhinji. Borila se rukama i nogama protiv, vrištala da ne želim i da mrzim. Onda sam u jednom trenu pristala prihvatiti posao očeva asistenta. Izbacila sam ga iz kuhinje sutradan jer me nervirala njegova glasnoća i pretjerana energičnost, ja ipak volim raditi u miru i tišini (po mogućnosti uz Vivaldija ili Ravela).
Godinama koje su uslijedile, iako sam bila njen dio i dalje sam odbijala pripadati kuhinji. Čak i kad sam odradila prvo natjecanje za državu i kada nikoga u državi za to moje prvo žensko zlato nije bilo briga osim obitelji i šačice frendova, nisam se smatrala njenim dijelom. Kada je nekolicina kolega na moje natjecanje i rezultat reagirala beskrajnom količinom zlobe (prema meni i mom ocu), tek sam tada zaključila da ne samo da ne pripadam kuhinji, nego to ni ne želim. Žali bože vremena i truda, ne treba mi takav stres u životu…
Ipak, svaki dan sam ulazila u nju. S oprezom i beskrajnim respektom i sa golemom dozom strahopoštovanja, čak i straha.

Oduvijek sam se grozila generaliziranja i pogrdih naziva za ljude, računajući kako svaki čovjek, pa i najgori, zaslužuje sve lijepo ili makar priliku da se opravda, ako smo već i pomislili nešto loše o njemu.
Međutim kada godinama sve svoje ljetne dane provodite radeći u hvarskom turizmu, vremenom promijenite uvjerenja i shvatite kako postoji određena kategorija ljudi koja epitet humanosti ne da ne zaslužuje, već bi im se ista trebala zakonom oduzeti.

Iz hrvatskih medija o hvarskom ćete turizmu čuti/pročitati da je isti skup i perverzno prevaranstki nastrojen prema našim jadnim turistima koji se tu samo dolaze odmoriti i uživati u prirodnim ljepotama (koje im, usput rečeno, nikad nitko nije naplatio jer su bogomdane, ergo u našem mentalitetu – besplatne) i uvijek ćete, bez iznimke, slušati same negativnosti o strahotama kojima domicilno stanovništvo muči jadne turiste. Boga mi, sve što mogu zaključiti jest da nam u Hvar ili dolaze isključivo mazohisti, ili da je takav PR itekako podmetnut i namjeran.

Izranjam iz mora i čitavim bićem se fokusiram na udah, onaj prvi nakon što sam plućima dozvolila da se natope solju. Cijelo tijelo cvili od posljedica težine življenja dok u sebi grčevito pokušavam pronaći djevojčicu koja je znala ozdraviti i od samog pogleda na more. Tu je negdje, sigurna sam – zaključujem dok otresam kapi soli s očiju a rukama proizvodim bijele, pjenušave valove u koje agresivno zaranjam prije no što ponovim cijeli ciklus.  Svakim zaronom skidam sa sebe po sloj života. Stresa, svakodnevice, svega negativnog što se zakači za biće poput čička, htjeli mi to ili ne. Osjećam se lakšom nakon svakog urona, a sa svakom novom kapi soli, djevojčica sve jasnije izranja na površinu.

Ležim bolesna u krevetu svoje hvarske sobice (nakon što već dvije godine u ovoj sobi žive samo moje stvari, konačno ju mogu smatrati svojom, bez seljakanja ili dodavanja cimera) i pokušavam se sjetiti koliko sam točno ovakvih dana imala u karijeri. Govorim o bolovanju, odnosno davanju prava samoj sebi da u nekom trenu objektivno procijeniš kako je napuštanje radnog mjesta jedina razumna i zapravo najodgovornija stvar koju možeš učiniti i za sebe i posao. Sezonski u Hvaru, u ugostiteljstvu radim od svoje sedme godine i osim jedne sezone pauze tokom trudnoće, ovo mi je ukupno treći dan na bolovanju (jedna gadna menga, jedna fibra iznad 40 i ovo današnje sranje s želucem).