Proljeće je doba u kojem cvjetaju grafički biznisi, makar na području Dalmacije i obale.
Doba je to kada se većina vlasnika turističkih i ugostiteljskih objekata sjeti da „sezona samo što nije“, pa se (vrlo često last minute) sjeti da bi trebalo malo osvježiti jelovnike i ponudu, nabaciti neki novi „feature“ koji će upravo ovu sezonu učiniti turbo uspješnom, u odnosu na prethodnu koja je podbacila zbog _____________(izmislite razlog).
Probuđeni iz dugog i depresivnog zimskog sna, panično smišljaju strategije i rješenja, obraćaju se svojim dugogodišnjim suradnicima (malom od Bepa koji se razumije u kompjutere) sa molbom da im na brzinu odrade taj posao (nema ti tu puno zajebancije; samo mi prevedi ovih par novih rečenica, nacrtaj neki novi logo, napravi mi na brzinu jelovnike i mo’š usput rješit’ vizitke i flajere) kojeg će im platiti čim se pojave prvi gosti.
Kad shvate da je mali od Bepa „neodgovorna pizda“  (ne razmišljajući o tome da taj isti mali ima stotinjak identičnih upita, odjednom), uzimaju stvar u svoje ruke, laćaju se svojih tipkovnica i kompjutera, te u jedno popodne rješe sami cijelu strategiju poslovanja i grafički dizajn. Najbolji prijatelj stranih turista je „google translate“ (taj mali sve zna, na svakom jeziku!!!), Word je najbolji alat za kreiranje ponude, a logo – pih, nacrtati ga u Paintu zna svaka šuša, ne’š ti.
U last minute varijanti, sva su rješenja dobra jer se kod nas gosti ionako zadržavaju samo jedan dan, pa nije previše važno kakvi su materijali kojima im se obraćamo – bitno je da je ponuda zabilježena, pa i nek je printana na običnom papiru, ubačena u plastičnu foliju koja najbolje odolijeva flekama od ćevapa, buzare ili pašticade.

Nova kolumna za Novu energiju.

Moj zavičaj je poznat po maslinama. Ali još je poznatiji po pučkoj pjesmici „Maslina je neobrana“.
Njih nekoliko sinova (iako se u stihovima, da budemo pošteni, nigdje ne spominje spol ili broj djece) , sjedi pod stablom masline, oplakuje svog pokojnog oca i žali se nebesima kako je maslina neobrana i „nima koga da je bere“.

Zaista, u tih nekoliko redaka popularne pjesme, sažet je cijeli mentalni sklop ne samo Dalmacije, već i čitave regije bivše Juge. Koliko smo puta čuli parole „Sve što možeš danas, ostavi za sutra“, „Lako ćemo“, „Snać’ ćemo se“, „Ima vremena“ i koliko smo točno puta i sami posegnuli za njima?
Iskreno, nije ovo samo „Ex-Yu sindrom“ – prokrastinacija odnosno odgađanje stvari i zadataka za sutra (ili odgađanje do unedogled), odlika je većine zaposlenih ljudi koji su makar jednom bili pod stresom.

Maju sam upoznala lani na hladnom Kopaoniku.  Dok sam se ja kao fetiva dalmatinka tresla pod uniformom i nekoliko skrivenih slojeva odjeće, ona je energično ušetala u konferencijsku dvoranu u prozračnoj zelenoj haljinici i štiklama sve do poda.
Moderatorica mog panela, pregledala je dvoranu, presložila papire, skinula štikle, zadovoljno sjela na kauč i teatralno podigla noge, prekriživši ih u najdamskiju moguću izvedbu navedene poze.
Kakva ženska, odmah sam znala da ću ju obožavati.

Ista konferencija, nekoliko dana i čaša vina kasnije, ugodan ambijent restorana bio je dom jednom od najugodnijih, najelokventnijih i najkvalitetnijih razgovora koje sam vodila u zadnjih nekoliko godina.
Kako to i inače biva kada se dvije (lajave) kreativke nađu za istim stolom, razgovor je satima tekao kao nabujala rijeka, noseći sa sobom iskustva, ideje i pun smisao fraze Nova energija.

Tek po povratku u svakodnevicu, dajući si dovoljno vremena da sjednem i pregledam što to točno Maja piše, radi i istražuje, shvatila sam koliko je sjajna ova žena.
Bez dlake na jeziku hvata se u koštac s nekim od najvećih mitova i zabluda prehrane ovog stoljeća, hrabro birajući riječi kako bi ju shvatili svi, ne samo stručnjaci u navedenom području.
Uživam, dakle, mjesecima u njenim tekstovima, receptima i fotografijama (u kojima je sve bolja i bolja, do te mjere da se počinjem bojati za svoju reputaciju fotkanja hrane), uvijek se iznova diveći britkosti, hrabrosti i konciznosti svega o čemu govori.
A onda odjednom – knjiga.

Mogla bih priznati da sam u sigurnosti svoje intime zastala na trenutak i dozvolila da me preplavi osjećaj zavisti i ljubomore, ali neću. To što ja još nisam napisala knjigu ni u jednoj sekundi nije umanjilo ponos i oduševljenje činjenicom da Maja jest.
Knjiga je u paketiću stigla nekoliko dana kasnije, a ja sam ju progutala u dahu.
Da vam priznam nešto o meni i knjigama: pročitala sam ih puno, a jednako toliko sam ih i odbacila nakon prvih nekoliko rečenica. Znam da po pravilima knjizi treba dati i do nekoliko šansi, vraćati im se u raznim fazama i prigodama, no smatram kako nema smisla gubiti vrijeme na nešto što ti ne sjedne iz prve.
Sukladno tome, bojala sam se da mi možda Majin uradak neće biti dovoljno zanimljiv, odnosno dovoljno intrigantan da me zadrži na mjestu od korice do korice.
Kako sam se samo prevarila.
Knjiga je još konciznija i elokventnija od njenog bloga. Smislena, logična, iskrena i ono najljepše – ni u jednom segmentu knjige ne osjećate pritisak nametanja osobnih mišljenja ili stavova.
Maja samo piše o činjenicama, a na vama je da ih prihvatite ili ne.
Bilo da samo želite naučiti nešto o osnovama nutricionizma i učincima začinskog bilja, shvatiti bit zdrave prehrane, ili se odvažno uputiti u senzualno zavođenje putem hrane – ova je knjiga pravi izbor za vas.
Na 240 strana interesantnog štiva (ima i savjeta o ljepoti i sexu, ali ne bih baš otkrivala sve unaprijed),  garantirano nećete naići ni na jednu monotonu stranicu koju ćete htjeti preskočiti.
Zato (a i zbog toga što je Maja upravo takva kakva jest) koristim i ovu priliku da joj čestitam i kažem da jedva čekam novi ukoričen proizvod njene tipkovnice.

P.S. Nisam plaćena za ovu recenziju, niti je ista tražena od mene. Volim pohvaliti dobre inicijative i rezultate nečijeg truda i rada kada to zaslužuju.