Foto: Tomislav Mačković

Godinama sam odbijala pripadati kuhinji. Borila se rukama i nogama protiv, vrištala da ne želim i da mrzim. Onda sam u jednom trenu pristala prihvatiti posao očeva asistenta. Izbacila sam ga iz kuhinje sutradan jer me nervirala njegova glasnoća i pretjerana energičnost, ja ipak volim raditi u miru i tišini (po mogućnosti uz Vivaldija ili Ravela).
Godinama koje su uslijedile, iako sam bila njen dio i dalje sam odbijala pripadati kuhinji. Čak i kad sam odradila prvo natjecanje za državu i kada nikoga u državi za to moje prvo žensko zlato nije bilo briga osim obitelji i šačice frendova, nisam se smatrala njenim dijelom. Kada je nekolicina kolega na moje natjecanje i rezultat reagirala beskrajnom količinom zlobe (prema meni i mom ocu), tek sam tada zaključila da ne samo da ne pripadam kuhinji, nego to ni ne želim. Žali bože vremena i truda, ne treba mi takav stres u životu…
Ipak, svaki dan sam ulazila u nju. S oprezom i beskrajnim respektom i sa golemom dozom strahopoštovanja, čak i straha.
Štreberica kakva jesam, svaki slobodan moment provodih u učenju, u upijanju znanja, u maltretiranju onih koji znaju više. Kolike sam samo sate provela na Youtubu upijajući tehnike i isprobavajući ih kasno noću dok su dečki spavali, uvjereni da sam mirna i da konačno odmaram i ne brinem…
Ne mogu definirati točan moment kada sam shvatila da ne samo da pripadam kuhinji, već je ona neodvojiv dio mene, ali došao je točno onda kada je trebao, kada sam bila spremna, zrela i sposobna shvatiti što mi ona točno predstavlja i znači. Svaki dan odustati od kave u gradu da bih ušla u kuhinju prva, da ju pozdravim, zagrlim i da joj dozvolim da me inspirira i obuzme – to je valjda to za što sam rođena i za što me neposredno, cijela obitelj i okolina spremala godinama.

Večeras sam imala zadovoljstvo kuhati iskonskim gurmanima koji su mi se u potpunosti prepustili, bez napomena i restrikcija, a njihov feedback ne da se opisati rječima. Kada doživiš da onaj kome kuhaš shvati što si mu jelom htjela reći i kada njihove reakcije izgledaju kao da su obuzeti umjetnošću i emocijama – pa to je valjda to, nema iznad.

I kada u tom momentu shvatiš da se konačno više ne želiš boriti protiv kuhinje, da joj se prepuštas u potpunosti, da joj dozvoljavaš da ti teče venama, kada si napokon oprostiš što ju nisi studirala u formalnoj školi i shvatiš da je ona škola koju si imala daleko vrijednija i kvalitetnija (jer obuhvaća godine i živote iskustva i znanja)…to je moment kada na trenutak izađeš iz tijela i sagledaš se iz druge perspektive. I voliš to što vidiš. Ponosna si, beskrajno.
Jer itekako imaš što dati i ostaviti u nasljeđe. Bez obzira što nemaš diplomu neke hrvatske srednje škole ili skupo plaćen majstorski certifikat, konačno si dozvoljavam biti majstor svojih kreacija, svoje kuhinje i svojih emocija koje želim prenijeti drugima. Reakcija, to je ono za što živim. Čak ne mora biti ni pozitivna, samo da probudim nešto u tebi, nešto što možda spava stoljećima i što ne želiš osjetiti…to je valjda vrlina umjetnika. I prokletstvo čestog nerazumijevanja.

I unatoč tome što kao multipotencijal imam beskrajno puno interesa, zanimanja, profesija i hobija, kuhinja će, sada to znam pouzdano, zauvijek držati visoko mjesto na listi mojih ljubavi i strasti.
Drago mi je što su mi svi profesionalni planovi i sljedeći koraci orijentirani upravo ka kuhinji.
Ženskoj, čak što više.
I jedva, jedva, jedva vam čekam pokazati što sam smislila i na čemu radim (samo nek dobijem papire pa da bude i službeno…)

Ljudi, volite! Što god radite, radite s ljubavlju, nema šanse da vam se ljubav ne vrati stostruko <3