Elevate interview

U nastavku puna, needitirana verzija. Predrag mi je ovaj intervju da bih ga sačuvala samo za sebe 🙂
Uživajte!

*Kako biste opisala dalmatinsku kuhinju? Vi kao profesionalac sigurno u tome vidite mnogo više od pukog nagona za hranom. Koliko tu ima poezije? Kako biste nekom strancu koji uopšte ne poznaje taj deo sveta slikovito približili ukuse koji dominiraju dalmatinskom kuhinjom?

Pravu ste našli pitati. Ja naime čitav život oko sebe doživljavam kroz kadrove, poeziju i note. Kada mi u taj kontekst stavite Dalmaciju i otok, mogu vam pisati danima; o bojama, mirisima, okusima, ljudima, djetinjstvu i osjećajima. Dalmacija je posebna, planeta za sebe.
Zamislite najjednostavnije „jelo“ iz mora: feticu ribe pod limun. Naoko bezličan komadić ribe, pošprican limunovim sokom, začinjen morskom soli, paprom, prstohvatom origana, obilato natopljen maslinovim uljem. Sada zatvorite oči i zamislite okuse.
Sjedite na provi broda, umorni od sunca i soli, na jeziku vam plešu ribe, u hladu stabla masline, a pred vama je more, u svoj svojoj punini i slobodi.
Ili, dok žvačete taj zalogaj, osjećate kako ste opet dijete, u smiraj dana bosonogo trčite kamenom ogradom mora, dok vas zrikavci svojom pjesmom prate na zadnji uron kojeg želite odraditi skrivečki, jer vas nona već pola sata doziva sa prozora.
Ili, vrlo doslovno osjećate povijest na jeziku. Teške ranjene ruke ribara koji izvlači mrežu punu riba, žuljeve na prstima težaka koji samo naoko jednostavno obrađuje svoje masline…i njegovu ženu, koja iz pregače vadi svježu grančicu origana da mu na kraju dana začini skromno jelo, utapajući suze u snovima o nekim boljim i jednostavnijim životima.

Dalmatinska, mediteranska prehrana divna je zbog svoje jednostavnosti (da ne kažem skromnosti), a najviše se ističe okusima i to naročito soli, maslinovog ulja i aromatičnog bilja. Nema obroka u ovakvom tipu prehrane koji na jeziku ne ostavlja dojam zdravlja i nekih prošlih, jednostavnijih vremena.

Teško je ponekad napisati sve što želiš kada se paralelno dešava hrpa stvari koje želiš i proživjeti i memorirati i podijeliti sa svijetom. Pustimo sada novosti, London, konfuzije u glavi i ograničenja nametnuta vlastitim perfekcionizmom i ljestvicama postavljenim tako visoko da ih ni ne vidite. Sve zanemarimo u ovom trenu i dozvolite mi da sa vama podijelim vjerojatno najupečatljiviji moment moje ne samo karijere, već života.

Jill joj je ime. Ušetala mi je u ulicu i restoran malo u kolicima, malo uz pomoć štapa za hodanje prije nekoliko dana, u doba najranijeg ručka. Sjela je sa prijateljicom za stol točno ispred kuhinje, a prvi eye contact ostvarile smo nakon mog začuđenog pogleda na narudžbu koja je brojala predjela, 3 glavna jela za njih dvije i deserta uduplo (da probaju obje torte van menua koje sam napravila ovaj tjedan).
Iz prvog skena njene vizure shvatila sam o čemu se radi. Tako mirna, spokojna, uljuljana u iskreni hedonizam, okupana osjećajem potpunog pomirenja; sa sobom, sa životom i sa onim što ju evidentno izjeda iznutra, a čije posjedice skriva turbanom i širokom odjećom pod kojom se u valovima naziru prozirna koža i skoro pa ogoljene kosti. Takav zen i mir vidite samo u ljudima koji su spremni na odlazak. Onaj finalni, vječni.

Ne znam kako sam joj kuhala i čime. Nije to samo duša. Htjela sam joj čitavim svojim bićem reći da mi je žao. Da je život u potpunosti ponekad u kurcu. Da nije fer. Da ne prihvaćam objašnjenje da za sve postoji razlog i „zato“. A više od svega, da sam najiskrenije i potpuno obuzeta ultimativnim ponosom i zahvalnošću što sjedi upravo tu ispred mene i što ne samo da želi pojesti (nota bene bilo što u tom stanju terminalne faze bolesti), već i iskreno uživa u svakom zalogaju. Što je svjesno i namjerno odabrala mene i provela pola sata tražeći me po gradu jer je čitala o hrani i htjela probati tradiciju.

Jill je u mladosti (koja nije bila tako davno, iako iz pogleda na nju možete zaključiti da je proživjela stotinjak života) pisala kuharice o desertima. Htjela je vidjeti uživo kako ih radim pa mi je sporo ali odlučno ušetala u kuhinju. Ogledala se oko sebe i nalazila priče u detaljima. Sjećala se svojih momenata i uživala u modernim sastojcima koji danas zamjenjuju sve ono što je oduvijek bilo normalno, a neposredno vodilo u bolesti. Smiješila se slušajući moje priče i uživala u momentu.

„Ovo je bio jedan od najboljih obroka u mom životu, uživala sam“- rekla mi je jednostavno, bez dodatnih objašnjenja.
„Hvala ti“ – izustila je skromno i pružila mi svoju mršavu ruku, pretačući skromne ostatke svoje strasti u moju.

„This is her funerial cruise, you know…“ – šapnula mi je njena prijateljica na izlasku.

Ništa mi više nisu trebale reći, nijedna. Osjećala sam se i najmanje i najveće na svijetu u tom trenu. Mala pred golemošću tuge koja me obuzela jer je ovo prvi i posljednji put da ju vidim, golema jer nam je svemir dozvolio da podijelimo ovaj trenutak i njen posljednji ručak u Hrvatskoj.

Ne znam zašto sam ja poslana njoj, ali znam zašto ju je svemir poslao meni. Baš sada, baš pred najveći izazov u mom životu. Nema tog kritičara ili veličine pred kojom bih se nakon ovog bojala zasukati rukave i skuhati što god da me se traži.

Jill je progutala svu moju tremu i svojim posljednjim pogledom bez riječi, rekla mi „Darlin’, you got this“.

Zbogom Jill, hvala Vam <3