Oduvijek sam se grozila generaliziranja i pogrdih naziva za ljude, računajući kako svaki čovjek, pa i najgori, zaslužuje sve lijepo ili makar priliku da se opravda, ako smo već i pomislili nešto loše o njemu.
Međutim kada godinama sve svoje ljetne dane provodite radeći u hvarskom turizmu, vremenom promijenite uvjerenja i shvatite kako postoji određena kategorija ljudi koja epitet humanosti ne da ne zaslužuje, već bi im se ista trebala zakonom oduzeti.

Iz hrvatskih medija o hvarskom ćete turizmu čuti/pročitati da je isti skup i perverzno prevaranstki nastrojen prema našim jadnim turistima koji se tu samo dolaze odmoriti i uživati u prirodnim ljepotama (koje im, usput rečeno, nikad nitko nije naplatio jer su bogomdane, ergo u našem mentalitetu – besplatne) i uvijek ćete, bez iznimke, slušati same negativnosti o strahotama kojima domicilno stanovništvo muči jadne turiste. Boga mi, sve što mogu zaključiti jest da nam u Hvar ili dolaze isključivo mazohisti, ili da je takav PR itekako podmetnut i namjeran.

Izranjam iz mora i čitavim bićem se fokusiram na udah, onaj prvi nakon što sam plućima dozvolila da se natope solju. Cijelo tijelo cvili od posljedica težine življenja dok u sebi grčevito pokušavam pronaći djevojčicu koja je znala ozdraviti i od samog pogleda na more. Tu je negdje, sigurna sam – zaključujem dok otresam kapi soli s očiju a rukama proizvodim bijele, pjenušave valove u koje agresivno zaranjam prije no što ponovim cijeli ciklus.  Svakim zaronom skidam sa sebe po sloj života. Stresa, svakodnevice, svega negativnog što se zakači za biće poput čička, htjeli mi to ili ne. Osjećam se lakšom nakon svakog urona, a sa svakom novom kapi soli, djevojčica sve jasnije izranja na površinu.