Oduvijek sam se grozila generaliziranja i pogrdih naziva za ljude, računajući kako svaki čovjek, pa i najgori, zaslužuje sve lijepo ili makar priliku da se opravda, ako smo već i pomislili nešto loše o njemu.
Međutim kada godinama sve svoje ljetne dane provodite radeći u hvarskom turizmu, vremenom promijenite uvjerenja i shvatite kako postoji određena kategorija ljudi koja epitet humanosti ne da ne zaslužuje, već bi im se ista trebala zakonom oduzeti.

Iz hrvatskih medija o hvarskom ćete turizmu čuti/pročitati da je isti skup i perverzno prevaranstki nastrojen prema našim jadnim turistima koji se tu samo dolaze odmoriti i uživati u prirodnim ljepotama (koje im, usput rečeno, nikad nitko nije naplatio jer su bogomdane, ergo u našem mentalitetu – besplatne) i uvijek ćete, bez iznimke, slušati same negativnosti o strahotama kojima domicilno stanovništvo muči jadne turiste. Boga mi, sve što mogu zaključiti jest da nam u Hvar ili dolaze isključivo mazohisti, ili da je takav PR itekako podmetnut i namjeran.

Izranjam iz mora i čitavim bićem se fokusiram na udah, onaj prvi nakon što sam plućima dozvolila da se natope solju. Cijelo tijelo cvili od posljedica težine življenja dok u sebi grčevito pokušavam pronaći djevojčicu koja je znala ozdraviti i od samog pogleda na more. Tu je negdje, sigurna sam – zaključujem dok otresam kapi soli s očiju a rukama proizvodim bijele, pjenušave valove u koje agresivno zaranjam prije no što ponovim cijeli ciklus.  Svakim zaronom skidam sa sebe po sloj života. Stresa, svakodnevice, svega negativnog što se zakači za biće poput čička, htjeli mi to ili ne. Osjećam se lakšom nakon svakog urona, a sa svakom novom kapi soli, djevojčica sve jasnije izranja na površinu.

Ležim bolesna u krevetu svoje hvarske sobice (nakon što već dvije godine u ovoj sobi žive samo moje stvari, konačno ju mogu smatrati svojom, bez seljakanja ili dodavanja cimera) i pokušavam se sjetiti koliko sam točno ovakvih dana imala u karijeri. Govorim o bolovanju, odnosno davanju prava samoj sebi da u nekom trenu objektivno procijeniš kako je napuštanje radnog mjesta jedina razumna i zapravo najodgovornija stvar koju možeš učiniti i za sebe i posao. Sezonski u Hvaru, u ugostiteljstvu radim od svoje sedme godine i osim jedne sezone pauze tokom trudnoće, ovo mi je ukupno treći dan na bolovanju (jedna gadna menga, jedna fibra iznad 40 i ovo današnje sranje s želucem).

Eto konačno, bogu fala, izašli smo iz recesije.
Ne sjećam se točno kad je počela, al znam da je bilo gadno.
Negdje sredinom 2009., u skladu sa svim promjenama koje sam uvela u fazi “skidaj kile kravo debela”, prestala sam konzumirati gledanje televizora, odnosno televizije. Odustala sam čak i od zabavnih formata kao što su “Ples za zvijezdama” i “Zvijezde pjevaju” jer em mi je ekipa na fejsu interesantnija od uvježbanih koreografija, em ih ionako mogu kasnije (bez dosadnih reklama i interupcija) pogledati na “jutjubu”.

Iako je prekid trošenja moždanih stanica na gluposti kao što je hrvatski tv program jedno od najproduktivnijih i najterapeutskijih stvari koje možete učiniti za svoj generalni wellness, ipak se povremeno dovedete u “votafak” stanje gdje se osjećate točno kao Pale sam na svijetu (i konačno shvatitte da je Pale imenica, a ne glagol).
Naravno, dobar dio vijesti i novosti iz države pohvatate negdje usput između jutarnjih twitter kavica i tableta za mršavljenje koje vam fejs sugerira kao lijek nakon neprospavanih noći u inboxu gdje sa kolegama, prijateljima i istomišljenicima tražite recepte za izlazak iz krize, ali sve te vijesti (ako ste ovakvi kao ja) prihvatite kao činjenice i ne razmišljate puno o njima jer ih uglavnom ne razumijete.

Daj mi kao laiku objasni, što je to Nova energija? – pitala me neki dan kolegica iskreno.
Nije jedina. Mnogi me već tjednima ispituju o tome što je to bilo, gdje, kako, što smo radili, koje funkcije imali, kakve su posljedice…
I prije i poslije konferencije su me pitali što sam očekivala…i onda i sada im mogu iskreno reći da nisam očekivala ništa. A zauzvrat sam dobila mnogo, pa i više.

Stvarno sam mislila da će ovo biti samo još jedna u nizu konferencija s dobrim prijateljima i izvrsnom zabavom, međutim punih mjesec dana kasnije mogu sa sigurnošću reći da je Nova energija bila prekretnica. S jedne strane kraj, s druge početak. Ako ćemo koristiti pjesničke stilske figure, recimo da je ovo bio kamen temeljac novog doba, vjetar u jedra pozitivnoj i dobroj perspektivi, kraj sranja i apatije – početak novog, pametnog doba. U regiji, čak što više. Onoj istoj koja se već godina lupa po glavi i osobno i međusobno, ne bi li dokazali da smo samostalni, pametni i sposobni, a zapravo svi znamo da nismo ni blizu toga ukoliko se ne držimo zajedno.

Otkad znam za sebe, otac mi je uvijek pričao o hvarskoj, dalmatinskoj i mediteranskoj prehrani.
U godinama koje su uslijedile, naučila sam da je najvažniji termin njegovih izlaganja „Sveto trojstvo“ koje se odnosi na morsku sol, začinsko bilje i maslinovo ulje.

Trebalo mi je neko vrijeme, putovanja, natjecanja i degustiranja hrane iz svih krajeva svijeta da shvatim o čemu je to točno stari govorio.
Na svojoj zadnjoj kulinarskoj avanturi, s velikim ponosom sam bila dio sudačkog tima kao sudac početnik. U ta tri dana naučila sam koliko je točno taj posao težak, ne samo s aspekta ocjenjivanja gdje u isto vrijeme morate razmišljati i kao profesionalac i kao natjecatelj,  nego i kada nakon završetka ostanete s bolnim želucem prepunim isprobane hrane.