HOMA – Beograd.

Ako vam na prvu, nakon čitanja ove dvije riječi nije zaigralo u želucu i oko srca, slobodno preskočite sljedeće retke.

Za Filipa Ćirića znam dugo. Iz medija i kuloara uvijek dolazi ista emocija u vezi njega: veličina, znanje i sposobnost. Izaziva strahopoštovanje taj čovjek.

Putevi su nam se konačno, prvi put ukrstili proljetos u Novom Sadu. Sladak je Filip. Smjehulji se, pristojan je, pokazuje mi novu liniju keramičkog posuđa za HOMA-u, a dok priča, u oku mu primjećujem plamičak kojeg sam do sada vidjela samo kod određenog sloja ljudi. Prvi put sam taj plamen vidjela u očima mog oca. Ne treba mi ni sekunda da shvatim da ovaj čovjek živi gastronomiju.

Beograd, Prosinac.

U kratkoj sam posjeti Beogradu i imam vrlo određen broj sati na raspolaganju. Kafu s Filipom dogovaram nekoliko dana ranije. Dođi do Home, kaže. Navigiram kroz ulice srpske metropole i taman u trenu kad sam htjela popizditi jer „ovo sranje opet ne radi“, ispred mene se pojave impozantna okomita slova Home. Intrigantan eksterijer uvodi vas u još intrigantniji interijer. Netko će možda reći  da je hladno i sterilno; visoki strop, dubok, otvoren prostor, okrugli baloni koji vise sa stropa, bijeli zidovi i sivi pod. Jedino biljke i izložba vinskih boca pod logom Home razbijaju čistoću urednog i minimalističkog interijera. Sviđa mi se, jako, jer takav prostor ne ostavlja puno prostora bijegu u detalje, sav vaš fokus zadržava se na onom zašto ste tu – zbog hrane i atmosfere.

Sjedamo s Filipom, nećemo jesti jer zaista nemamo vremena. Iako je sredina popodneva i nije gužva u restoranu, Filip radi svake sekunde. Pozivi, dolasci, odlasci, mailovi, pa još poziva. Gasi mobitel i odlučuje da ćemo ipak jesti, dok on popije kafu, da mu pravimo društvo. Pa hajde. Neću ni probati lagati da nisam uzbuđena i da se ne veselim kao dijete na božićno jutro.

Prvi slijed. Maleno remek djelo na keramičkoj podlozi, taman dovoljne količine da ti zaista otvori apetit i da poželiš još. Nećemo puno slijedova, kaže Filip, samo nekoliko.

Drugi slijed. Opsesivno tražim telefon, ne dozvoljavam nikakvu degustaciju prije no što taj sklad na tanjuru ne ovjekovječim fotografijom. Prinosim vilicu ustima i zatvaram oči. Rijetko kad jedem zatvorenim očima, a ako me vidite da to radim, budite sigurni da zaista uživam.

Treći slijed. Sad već znam da ću pisati o ovome, iako to u pravilu nikad ne radim. Neugodno mi je jer ne bilježim detalje i sastojke, ali baš me briga. Koga zanima što sam jela, neka ode i proba sam. Ionako je grijeh biti u kategoriji „još nismo jeli kod Filipa“.

Četvrti slijed zapravo nije slijed, napominje Filip. „Ovo je samo da vam očistim usta prije deserta“ – kaže nonšalantno dok ja vrludam mirisnim vrtovima proljeća, potpuno obuzeta aromom ruže koja mi klizi niz grlo. (Nikad u životu nisam jela ništa s ružom što mi u aftertasteu nije ličilo na sapun. Ovo je prvi put da je ruža ruža, a ne pomada za mekanu kožu.)

Peti slijed, finale. Točno znam što stiže. Filipova autorska saksija, teglica u kojoj se ljube i grle čokolada i menta. Znam, da, malo vam idem na živce pjesničkim figurama i smatrate da pretjerujem. Ni blizu. Ljubiti mentu i čokoladu zaista više nije „Art noveau“ i baš svi to rade (myself included). Ali ja zaista nikad, nigdje dosad nisam doživjela upravo ovakvu kombinaciju, odnosno ovakav okus.

Iza svakog slijeda imam samo jednu misao: Molim te zapakiraj ovo, napravi manje i veće verzije, stavi ih na police nekog fancy dućana i izvezi to u Hrvatsku da mogu makar jednom tjedno pojesti teglicu. Jer se volim i jer ja to zaslužujem. Smijemo se svi zajedno.

Razmišljam kako je možda pretjerano dozvoliti si javno intimne reakcije, ali ja nisam od onih koji znaju ili žele potiskivati emocije. Svega nekoliko puta u životu sam ovako doživjela hranu. Potpuno obuzeta, transferirana vremenom i prostorom, katapultirana u neke momente ili mjesta u životu koji su mi iz nekog razloga memorirani duboko u podsvjesti.

Gledam u Filipa i ponosna sam što ga poznajem i što ga mogu zvati prijateljem. Ovaj čovjek nije kuhar. On je vrlo mudar i iskusan poznavatelj kuhinje kroz materiju, povijest i tehnike, koji tu tvrdnju dokazuje svakom svojom kreacijom. On jednostavno ZNA kako se grade jela u kojima svaki sastojak u potpunosti komplimentira prethodni i otvara put onome koji će doći iza njega. On je virtuoz i umjetnik koji i od banalnih sastojaka dizajnira unikatna jela, kroz čije okuse vrlo jasno iščitavate njegovo ime i osjećate njegovu dušu.

Čuli ste za termin „gastronomski orgazam“? Mogla sam ovo i jednostavnije, sažeti cijeli tekst u upravo te dvije riječi. Međutim, smatram kako neki ljudi zaslužuju da se o njima stvari napišu upravo onakve kakve jesu i da im se odaju priznanja koja zaslužuju. Filip je u tom konktekstu posebna kategorija. Ekstremno seriozan umjetnik koga će povijest, sigurna sam, uvrstiti na sam vrh liste izuzetno ozbiljne gastronomije i novog vala ljudi koji imaju za cilj brendiranje regionalne kuhinje.

Hvala ti što si mi dozvolio da osjetim komadić tvoje iskonske ljubavi i duše. Ponosna sam što živimo i radimo u isto vrijeme, s ljubavlju i beskrajnim poštovanjem prema onome što smo dobili u nasljeđe.