Teško je ponekad napisati sve što želiš kada se paralelno dešava hrpa stvari koje želiš i proživjeti i memorirati i podijeliti sa svijetom. Pustimo sada novosti, London, konfuzije u glavi i ograničenja nametnuta vlastitim perfekcionizmom i ljestvicama postavljenim tako visoko da ih ni ne vidite. Sve zanemarimo u ovom trenu i dozvolite mi da sa vama podijelim vjerojatno najupečatljiviji moment moje ne samo karijere, već života.

Jill joj je ime. Ušetala mi je u ulicu i restoran malo u kolicima, malo uz pomoć štapa za hodanje prije nekoliko dana, u doba najranijeg ručka. Sjela je sa prijateljicom za stol točno ispred kuhinje, a prvi eye contact ostvarile smo nakon mog začuđenog pogleda na narudžbu koja je brojala predjela, 3 glavna jela za njih dvije i deserta uduplo (da probaju obje torte van menua koje sam napravila ovaj tjedan).
Iz prvog skena njene vizure shvatila sam o čemu se radi. Tako mirna, spokojna, uljuljana u iskreni hedonizam, okupana osjećajem potpunog pomirenja; sa sobom, sa životom i sa onim što ju evidentno izjeda iznutra, a čije posjedice skriva turbanom i širokom odjećom pod kojom se u valovima naziru prozirna koža i skoro pa ogoljene kosti. Takav zen i mir vidite samo u ljudima koji su spremni na odlazak. Onaj finalni, vječni.

Ne znam kako sam joj kuhala i čime. Nije to samo duša. Htjela sam joj čitavim svojim bićem reći da mi je žao. Da je život u potpunosti ponekad u kurcu. Da nije fer. Da ne prihvaćam objašnjenje da za sve postoji razlog i „zato“. A više od svega, da sam najiskrenije i potpuno obuzeta ultimativnim ponosom i zahvalnošću što sjedi upravo tu ispred mene i što ne samo da želi pojesti (nota bene bilo što u tom stanju terminalne faze bolesti), već i iskreno uživa u svakom zalogaju. Što je svjesno i namjerno odabrala mene i provela pola sata tražeći me po gradu jer je čitala o hrani i htjela probati tradiciju.

Jill je u mladosti (koja nije bila tako davno, iako iz pogleda na nju možete zaključiti da je proživjela stotinjak života) pisala kuharice o desertima. Htjela je vidjeti uživo kako ih radim pa mi je sporo ali odlučno ušetala u kuhinju. Ogledala se oko sebe i nalazila priče u detaljima. Sjećala se svojih momenata i uživala u modernim sastojcima koji danas zamjenjuju sve ono što je oduvijek bilo normalno, a neposredno vodilo u bolesti. Smiješila se slušajući moje priče i uživala u momentu.

„Ovo je bio jedan od najboljih obroka u mom životu, uživala sam“- rekla mi je jednostavno, bez dodatnih objašnjenja.
„Hvala ti“ – izustila je skromno i pružila mi svoju mršavu ruku, pretačući skromne ostatke svoje strasti u moju.

„This is her funerial cruise, you know…“ – šapnula mi je njena prijateljica na izlasku.

Ništa mi više nisu trebale reći, nijedna. Osjećala sam se i najmanje i najveće na svijetu u tom trenu. Mala pred golemošću tuge koja me obuzela jer je ovo prvi i posljednji put da ju vidim, golema jer nam je svemir dozvolio da podijelimo ovaj trenutak i njen posljednji ručak u Hrvatskoj.

Ne znam zašto sam ja poslana njoj, ali znam zašto ju je svemir poslao meni. Baš sada, baš pred najveći izazov u mom životu. Nema tog kritičara ili veličine pred kojom bih se nakon ovog bojala zasukati rukave i skuhati što god da me se traži.

Jill je progutala svu moju tremu i svojim posljednjim pogledom bez riječi, rekla mi „Darlin’, you got this“.

Zbogom Jill, hvala Vam <3