Oduvijek sam se grozila generaliziranja i pogrdih naziva za ljude, računajući kako svaki čovjek, pa i najgori, zaslužuje sve lijepo ili makar priliku da se opravda, ako smo već i pomislili nešto loše o njemu.
Međutim kada godinama sve svoje ljetne dane provodite radeći u hvarskom turizmu, vremenom promijenite uvjerenja i shvatite kako postoji određena kategorija ljudi koja epitet humanosti ne da ne zaslužuje, već bi im se ista trebala zakonom oduzeti.

Iz hrvatskih medija o hvarskom ćete turizmu čuti/pročitati da je isti skup i perverzno prevaranstki nastrojen prema našim jadnim turistima koji se tu samo dolaze odmoriti i uživati u prirodnim ljepotama (koje im, usput rečeno, nikad nitko nije naplatio jer su bogomdane, ergo u našem mentalitetu – besplatne) i uvijek ćete, bez iznimke, slušati same negativnosti o strahotama kojima domicilno stanovništvo muči jadne turiste. Boga mi, sve što mogu zaključiti jest da nam u Hvar ili dolaze isključivo mazohisti, ili da je takav PR itekako podmetnut i namjeran.

Sjedim za šankom svog malog obiteljskog restorana u tom istom zloglasnom Hvaru, ulazna vrata su gostoljubivo širom otvorena svim dobronamjernim turistima, prepravljam menu da bi ponuda bila još ljepša i atraktivnija, imam čak i klima uređaj, pms je pri kraju i život je lijep.
Njih dvije, predmijevam da su mama i kćer, šetaju ulicom, zaustavljaju se pred restoranom i gledaju ravno u vrata od toaleta koji je igrom slučaja smješten na samom ulazu u restoran. Ja nisam mala osoba i imam takvu frizuru da me itekako lako primjetiti, no njih dvije me namjerno ignoriraju i fokusiraju se na zahod, kao što se gepard fokusira na antilopu, prije no što će joj zariti zube u pulsirajući batak. Priprema, pozor, ostavlja mami torbu i zaletava se na kvaku od zahoda kao da joj je to posljedne što će učiniti u životu.

U mojoj glavi, scenariji i zaključci su u pravilu pozitivni i uvijek, UVIJEK prvo iznudim sva opravdanja, prije no što pomislim išta negativno.
No u ovom slučaju, pa da ga jebeš, opravdanja nema.
Da te zašarafilo u crijevima do te mjere da ćeš eksplodirati kroz analni otvor ove sekunde, ne bi imala vremena proučavati taj zahod i tražiti natpise da li se naplaćuje (ako je to to što si tražila).
Da imaš mengu i procurila si do grla, ili da ti je mjehur pred raspadom, imala bi sasvim dovoljno vremena obratiti mi se (jer tu sam, na svega 4 koraka od zahoda i gledam te) i/ili uputiti mamu u rješavanje situacije dok ti ispražnjuješ sadržaj svog tijela u MOM zahodu.
Ali ne. Ti svjesno, namjerno i bez imalo skrupula prolaziš kroz MOJA vrata, ulaziš u MOJ dom i žeiš posrati MOJ zahod, bez da me iti pogledaš, a kamoli pozdraviš i upitaš da li smiješ.
A ja ako reagiram, bilo šokom i nevjericom, bilo vikanjem, bilo naplaćivanjem usluge sranja (zaista, kako tu stavku uvesti u fiskalni sustav?), automatski sam pompozno-razmaženo-bahati bad guy koji maltretira jadne turiste.

Kada smo se i na koji način doveli u fazu ovolike prostitucije, kako smo točno zaključili da je taj Euro toliko golem da ćemo za njega napraviti sve, ali baš sve i zažmiriti na kršenje svih civilizacijskih normi i društvenih tekovina?

Mortus pijani, nadrogirani do mjere izobličenja fizičkih ljudskih atributa, polugoli, glasni, neodgojeni, razulareni, bez imalo respekta prema ambijentu, gradu i čovjeku – to je opis prosječnog hvarskog turista ovih dana.
Kako onda da takve osobe nazoveš ljudima kada se ponašaju i kada jesu, naprosto – smeće.
Ogavno lošom i korumpiranom politikom, sustavnim zanemarivanjem civilizacijske infrastruktire, neimanjem turističke strategije i sistematskim ignoriranjem vapaja građana kojima je itekako stalo do ovog grada i njegove reputacije u svijetu, otvorili smo vrata dnu dna svih svjetskih nacija i napravili najveći mogući kanal dotoku kompletnog svjetskog smeća.
Bez konzultacije, bez da nas je itko pitao (nemojte ni sanjati u tim svojim malim kokošjim glavama da nas se to ne tiče, govorim iz pozicije ugostiteljsko-turističkog profesionalca koji za razliku od kolega iznajmljivača ima itekakva, konkretna i trajna davanja državi, a za svoj kruh se moram krvavo boriti jer umalo svaki iznajmljivač ima doma i privatni restoran), zaključili ste kako je upravo ovo pravac kojim će ploviti hvarski brod.
Ravno i bez mogućnosti povratka, direktno u propast. Jer da ga jebeš, gore od ovoga ne može. Eventualno da se uz sve što se podrazumijeva da nudimo, još usput i naguzim (ili da ponudim majku, ako su im napetije ove od 50+).

P.S. Iskreno se i iz dubine duše ispričavam onoj šačici normalnih, civiliziranih turista koji su zalutali na ovaj otok i ponekad nam pali ravno u predrasudu da su i oni dio ovog smeća koje nas je preplavilo.