Izranjam iz mora i čitavim bićem se fokusiram na udah, onaj prvi nakon što sam plućima dozvolila da se natope solju. Cijelo tijelo cvili od posljedica težine življenja dok u sebi grčevito pokušavam pronaći djevojčicu koja je znala ozdraviti i od samog pogleda na more. Tu je negdje, sigurna sam – zaključujem dok otresam kapi soli s očiju a rukama proizvodim bijele, pjenušave valove u koje agresivno zaranjam prije no što ponovim cijeli ciklus.  Svakim zaronom skidam sa sebe po sloj života. Stresa, svakodnevice, svega negativnog što se zakači za biće poput čička, htjeli mi to ili ne. Osjećam se lakšom nakon svakog urona, a sa svakom novom kapi soli, djevojčica sve jasnije izranja na površinu.
Teško mi je objasniti zašto i koliko točno negativnog se zalijepi za moje biće, bez obzira na nastojanja i svu pozitivu u kojoj se svakodnevno, namjerno utapam.

Prije 6 godina promijenila sam život u potpunosti; sve navike, većinu uvjerenja i sve što me ikad kočilo u nastojanjima da život živim sa samo jednom premisom; biti sretna i prenositi to na druge. Ne gledam tv, ne konzumiram ni trećinu stvari koje “normalan svijet” konzumira, ali ipak se tu i tamo, nesvjesno okrznem o negativu koja se kao infekcija, brzinom svjetlosti proširi bićem ukoliko nešto odmah ne poduzmem.

Ovih dana površinski smo upoznali ženu koja je iz nekih, nama neshvatljivih razloga, u smrt odvukla sebe i svoje maloljetno dijete.
Kako smo samo ju samo spremno i veselo dočekali kopljima naoštrenih od vlastitih frustracija za koje nismo ni svjesni da postoje.
Kako smo samo nonšalantno i bez trunke razmišljala letimično pročitali vijesti i donijeli zaključke o priči čiju dubinu i veličinu ne možemo shvatiti ni da živimo triput i završimo sve stupnjeve psihologije i medicine.
No nikada to nećemo gledati na taj način, nikada nećemo zastati i razmisliti, rijetko ćemo nekome dati toliko vremena i pažnje da zaista, makar jednom probamo shvatiti iti približnu istinu.
Davno sam naučila da svaka moja osuda nema veze s činom ili osobom koju osuđujem; uvijek je to jedino i isključivo intimna reakcija na vlastite frustracije, strahove ili sumnje koje sam ili tek upoznala, ili s kojima se bezuspješno borim. Zato, ako ih i primjetim, prihvatim njihovo postojanje i fokusiram se na način kojim ću ih čim prije rješiti.

Ivana i Patrik portret su svih naših frustracija. Portret su sebičnog društva koje nam svakodnevno imputira važnost privatnog interesa, osobne sreće, činjenice da mi zaslužujemo samo najljepše i najbolje, portret su megalomanske gramzivosti privatnog koje je u potpunosti istisnulo društveno o bilo čemu da se radi, a naročito o odgovornosti koja više ne postoji, pa ni na privatnom nivou.

Na kraju balade ostaju mnoga neodgovorena pitanja i gorak osjećaj u ustima koje bi svaka iole normalna osoba trebala osjećati.
Jesmo li mogli primjetiti, jesmo li mogli utjecati, jesmo li možda baš mi mogli pomoći? Ako zastanete, okrenete se oko sebe i otvorite oči, možda primjetite da i u vašem najbližem okruženju postoje osobe koje su upravo kao Ivana.
Izvana vesele, optimistične i potpuno ok, a iznutra inficirane trulom tugom protiv koje niti mogu, niti znaju kako se boriti. Naravno, niti je naša obaveza, dužnost, a ni moranje pomoći im, ali ponekad i sama činjenica da ih vidimo i prihvatimo da su tu i da u nekoj domeni nisu u redu, pomaže beskrajno. Možda čak i do te mjere da upravo to bude razlog da si ne oduzemu život jer ne vide izlaz.
A ako već ne zbog Ivane i Patrika, ili nekog Pere ili Ane…onda zbog nas samih ili naše djece koja bi mogla izrasti i u ne tako sretne ljude.