Ležim bolesna u krevetu svoje hvarske sobice (nakon što već dvije godine u ovoj sobi žive samo moje stvari, konačno ju mogu smatrati svojom, bez seljakanja ili dodavanja cimera) i pokušavam se sjetiti koliko sam točno ovakvih dana imala u karijeri. Govorim o bolovanju, odnosno davanju prava samoj sebi da u nekom trenu objektivno procijeniš kako je napuštanje radnog mjesta jedina razumna i zapravo najodgovornija stvar koju možeš učiniti i za sebe i posao. Sezonski u Hvaru, u ugostiteljstvu radim od svoje sedme godine i osim jedne sezone pauze tokom trudnoće, ovo mi je ukupno treći dan na bolovanju (jedna gadna menga, jedna fibra iznad 40 i ovo današnje sranje s želucem).

Odgledala sam jednu epizodu serije s grižnjom savjesti jer ne radim nego ležim, na silu prožvakala nekoliko bezglutenskih krekera da ako ništa, kasnije imam što povratiti ako bude gadno i nakon pola litre vode i samo jedne cigarete zaključila da je najbolje te misli utrošiti na nešto konkretno. Ako već nisam fizički produktivna, makar ću objaviti novi post na blogu (možda grižnja savjesti bude manja).

Otkud i zašto grižnja savjesti?
Davnih dana su me roditelji naučili da mi nitko ništa u životu neće servirati na pladnju. Ne samo da mi nisu sugerirali dobru udaju ili završetak neke konkretne škole (koju bih upisala bez prijemnog, jer je u komisiji rođak) pomoću koje ću se kasnije uhljebiti na nekoj finoj poziciji, već su mi sa 7 godina zavezali pregač(ic)u i dali mi da prolijevam juhe gostima u krilo.
Naučili su me na rad i na odgovornost. Na činjenicu da svaka moja akcija ima posljedice. Da i neakcije imaju itekakve posljedice. Naučili su me da mogu i znam zaraditi svoj novac, naučili su me da budem odgovorna prema novcu (ali da mu ne budem rob), ali prije svega su me naučili da budem odgovorna prema okolini i društvu u kojem živim.

Zato sad ležim u krevetu s grižnjom savjesti umjesto s tablom čokolade i maramicama da pomoću njih obrišem suze od visokobudžetne ekranizacije nekog prosječnog ljubića. Zato jer ja ne mogu ležati i sviriti (svirati) kurcu dok drugi (moj tim) rade, čak i ako je medicinsko stanje takvo da bi mi i struka preporučila ležanje, čokoladu i ljubić (i nekog zgodnog doktora da mi to sve dostavi).
Rekoše mi stariji da je to odgovornost. I da je to nešto što mlađe generacije nemaju.
Jesmo li ih to onda namjerno lišili odgovornosti, mi odgovorni kojima je iste već lagano pun kurac, naročito u ovoj državi gdje se ništa u vezi odgovornosti, rada i poštenja ne cijeni?

Kada bih se stvarno potrudila i sjela napisati iskustva koja sam imala s ljudima koji su mi bili kolege u poslu, a kasnije i s onima koje sam sama zapošljavala, bio bi to jedan mnogostraničan triler-krimić. Bestseler lišen ikakve odgovornosti ili neke vidne ljubavi prema radu.
Ne pripadam onoj ekipi koja zapošljava samo ljude s diplomama i golemim radnim iskustvom, dapače, najčešće ću posao ponuditi nekom usput, koga sam tek upoznala. Vjerujem svom instinktu, šestom čulu i želucu koji eto ne može probaviti laktozu, ali može pročitati ljude i njihove energije.
No povremeno me čak i moj želudac zajebe pa dam šanse bez ikakvih provjera, zaposlim na prvu i hodam svijetom vjerujući da su ljudi na kraju dana ipak samo ljudi. Zajebem se kardinalno ponekad, pa dobijem po nosu jer osoba koju sam zaposlila ne samo da nije stigla na posao, nego ni na otok.
Tih koji su me razuvjerili u potonje, u posljednjih nekoliko mjeseci upoznala sam podosta. Ne želim griješiti dušu niti upirati prstom, ali svi do jednog su stanovnici OVE države i svi cijelo vrijeme kukaju kako posla nema i kako je sve „dizaster“.

Jesmo li ih zaista, mi odgovorni, namjerno lišili odgovornosti misleći da ćemo ih tako obraniti od negativnih emocija koje odgovornost povremeno zna izazvati?
Jesmo li ih namjerno pretvorili u razmažena derišta kojima ni ugovor na neviđeno, bez obzira na reference i vještine, nije dovoljan da bi održali riječ i bili za promjenu malo ODGOVORNI?
Ne znam kakva ih budućnost čeka…mnogi se prijete odlaskom iz ove lijepe naše i sanjaju o zemljama koje obiluju poslovnim prilikama i gomilom novca. Bojim se samo da propuštaju razmišljati o najbitnijem – u svim tim zemljama od njih se očekuje rad. I ODGOVORNOST. Naročito socijalna.

Dok tipkam ovo, zvoni poruka u inboxu. Piše mi cura iz Beograda, čula je za divne stvari koje radimo ja i otac. Ona bi kod nas samo htjela volontirati, ako joj dozvolimo da nam malo smeta po kuhinji i uči od nas. Oprat će i suđe kasnije, nije problem.
Nije problem srećo, bit ćeš mi četvrta iz Srbije. U timu od osam ljudi. Jer ovih ostalih četvero, u hrvatskoj je zaista teško naći…