Danas kad je završila recesija…
Eto konačno, bogu fala, izašli smo iz recesije.
Ne sjećam se točno kad je počela, al znam da je bilo gadno.
Negdje sredinom 2009., u skladu sa svim promjenama koje sam uvela u fazi “skidaj kile kravo debela”, prestala sam konzumirati gledanje televizora, odnosno televizije. Odustala sam čak i od zabavnih formata kao što su “Ples za zvijezdama” i “Zvijezde pjevaju” jer em mi je ekipa na fejsu interesantnija od uvježbanih koreografija, em ih ionako mogu kasnije (bez dosadnih reklama i interupcija) pogledati na “jutjubu”.
Iako je prekid trošenja moždanih stanica na gluposti kao što je hrvatski tv program jedno od najproduktivnijih i najterapeutskijih stvari koje možete učiniti za svoj generalni wellness, ipak se povremeno dovedete u “votafak” stanje gdje se osjećate točno kao Pale sam na svijetu (i konačno shvatitte da je Pale imenica, a ne glagol).
Naravno, dobar dio vijesti i novosti iz države pohvatate negdje usput između jutarnjih twitter kavica i tableta za mršavljenje koje vam fejs sugerira kao lijek nakon neprospavanih noći u inboxu gdje sa kolegama, prijateljima i istomišljenicima tražite recepte za izlazak iz krize, ali sve te vijesti (ako ste ovakvi kao ja) prihvatite kao činjenice i ne razmišljate puno o njima jer ih uglavnom ne razumijete.
Dok sam većinu zime provela u autobusima, na natjecanjima i konferencijama, u državi su se događali nekakvi šatori, ženske na visokim pozicijama, krize, krize i još malo kriza. Obzirom da je dio mog novog načina života i potpuna promjena vokabulara (ne, nisam prestala psovati ako ste se ponadali, jebeš život bez sočne psovke), odnosno potpuno ignoriranje negativnih riječi ili pretvaranje istih u pozitivne afirmacije, valjda vam je jasno zašto sve slične vijesti naprosto ignoriram.
Kad netko kaže kriza, ja kažem da je sve u redu (iako povremeno vrlo plastično znam da nije). Kad netko spomene šator, meni je na pameti zvjezdano nebo i minimalno 4 orgazma pod dekicom, a asocijacija na recesiju je neko jednostavno jelo kao naprimjer tjestenina s njokima, rižom i samo malo soli, slično onom koje nam je mama spremala onomad, tokom domovinskog rata, kad ničeg drugog nije bilo u kući.
Kužite, samo pozitiva. Kad su stvari u kurcu, izvucite iz te rečenice imenicu koja vam odgovara i poigrajte se s njom (pun intended).
Ilustracija ovog teksta je recesijsko modno izdanje yours truly i već mi je nekako teško oko srca kad se sjetim da ću uskoro, nakon što odjednom dobijem sve regrese, božićnice, 13. plaće i bonuse za svoj izvanredan doprinos hrvatskoj ekonomiji, morati kupiti novu (možda čak i dizajnersku) odjeću i ekšueli je staviti na sebe. Bit će to i dalje lijepe fotografije, ali nimalo interesantne kao ove gdje ne morate zamišljati što je ispod odjeće jer iste naprosto nema.
Ni na dan kad je hrvatska izašla iz recesije nisam upalila televizor (dosljednost je vrlo bitna). Dapače, probudila sam se u zemlji koja mi nikad nije bila mrža, a volim ju, pizda vam materina. Volim svaku škrapu, svaku kap mora, svaki kamen ispod koje spava poskok, svako stablo, svaku vlat kukuruza ili što već raste po vukojebini prazne Slavonije, sve hrvatsko danas osim hrvata volim.
Nikad mi ovaj narod nije bio mrži. Nikad mi se politika nije gadila više no u ovom trenu, nikad nisam osjećala veći sram no u ovom trenu cirkusa koji se dešava u samom centru države.
Osjećam se kao da sam dio nekog niskobuđetnog, loše režiranog sf-a u kojem ni nakon 4 uzastopna gledanja ne shvaćaš tko je good a tko bad guy i da li te vanzemaljci otimaju samo da bi ti nasilno gurnuli sondu u analni otvor ili da bi te oplodili nekom novom inteligencijom koju ćeš baš ti proširiti planetom zemljom.
U filmu bogovi čuče iza velikih renesansnih građevina i žmireći kroz prste gledaju kako neka zelena bića s crveno bijelim kockicama grizu u butine napaćene janjadi, dok im niz bradu cure masni osmjesi a ti si negdje sa strane u filmu, na nekom hladnom aluminijskom stolu i sve što osjećaš je bol u stražnjem dijelu tvog reproduktivnog sustava.
Sva uvjerenja koja sam dobila odgojem i finom socijalnom odgovornošću mi se danas gade toliko da su mi drage čak i ideje o potpunoj anarhiji. Sve mi je draže od ove demokracije koju ne da nismo zaslužili, nego zbog čijeg bi zlostavljanja i izrugivanja svi do jednog, zajedno sa svim aktualnim i budućim potomstvom trebali završiti na Golom otoku (točno takvom kakav je, bez ikakvog makeovera i prilagodbi tolikom broju ljudi). Jerbo ništa bolje od toga nismo ni zaslužili. Apeliram na EU i slične organizacije da nas izoliraju, ograde visokom žicom pod naponom i pokažu kao primjer svijetu. Napravite turizam od toga…evo već mi se cijeli marketinški plan slaže u glavi dok tipkam ovo….obogatite se na nama, preklinjem vas.
Jutros me novi frend s Instagrama pitao odakle sam. Rekla sam da sam tek prekjuče aterirala na ovu planetu i da nemam pojma gdje sam točno locirana.
Ali, rekli su mi da smo izašli iz recesije pa je onda ipak sve u redu.
Budna, vesela janjad skakuće proplancima praznih hrvatskih vukojebina i sve je u potpunom redu. Skladno. Nema nikakvih problema više u hrvatskoj.
Adio recesija, neš’ ti nas više…